Kad se spomene 15. siječnja, Hrvatska se s razlogom sjeti velikih stvari. Ali 15. siječnja 1998. posebno je važan jer je tog dana završen proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja – i Hrvatska je, nakon svega, postala teritorijalno zaokružena na svom istoku.
To je datum koji kod mnogih izazove miješane osjećaje. Ne zato što je “mir” slabost – nego zato što svi znamo kolika je cijena već bila plaćena. I zato što su branitelji i građani godinama živjeli u uvjerenju da će, nakon Bljeska i Oluje, doći i završni vojni odgovor na istoku. Mnogi su bili spremni i na to, svjesni da bi taj put bio krvav.
1991.: kad je mala država stala pred veću silu
Da bi se razumjelo zašto je Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja toliko emotivan, treba se vratiti u 1991. Hrvatska je bila mlada država, napadnuta i slabo naoružana, ali s jednom ogromnom stvari koju nitko nije mogao slomiti – voljom ljudi.
U istočnoj Slavoniji rat nije bio “naslov u vijestima”, nego svakodnevica: granatiranja, strah, podrumi, izbjeglice, ruševine. Vukovar je postao simbol otpora i žrtve, a uz njega i mjesta koja su držala crtu – Nuštar, Osijek i brojna druga naselja, sela i punktovi o kojima se manje priča, a bez kojih bi se karta danas drugačije crtala.
Najviše su u tim prvim trenucima nosili dragovoljci. Ljudi koji nisu čekali “sustav” – jer sustav se tek stvarao. I zato kad govorimo o pobjedi, treba znati: to nisu bile “statistike”, nego otac, sin, brat, sestra, majka, kći, prijatelj. I mnogi koji se nikad nisu vratili kući.
A tu je i ona rana koja i danas stoji otvorena – nestali. Obitelji koje desetljećima čekaju istinu. I svaka priča o istoku Hrvatske, ako je poštena, mora imati tu rečenicu: dok ne pronađemo sve nestale, mir nije kompletan.
Napadi su trajali i kasnije: rat nije stao preko noći
Važno je reći i ovo: i kad su došle pobjede 1995., istočna Slavonija nije “magijom” postala sigurna. Na terenu su napetosti i incidenti trajali, a narod je i dalje živio uz crtu koja je dijelila ljude, obitelji, čak i dvorišta.
I zato se u narodu, a posebno među braniteljima, godinama vrtjelo isto pitanje:
Hoće li doći vojna akcija za istok – ili će se ići na mir?
U raznim svjedočanstvima i pričama među ljudima spominjali su se i planovi, čak i nazivi poput “Golubica” – ali ono što je sigurno jest ovo: Hrvatska je u tom razdoblju bila odlučna. I ta odlučnost nije bila “priča za kamere”, nego stvarna snaga koja je stajala iza pregovora.
Uloga UN-a: povratak pod nadzorom, ali s hrvatskim ciljem
Mirna reintegracija nije bila “poklon”. Bila je proces – težak, spor, često frustrirajući. Uključivala je međunarodni nadzor i prijelaznu upravu Ujedinjenih naroda (UN), s ciljem da se područje vrati bez novog velikog krvoprolića.
Mnogi će reći (i to treba poštovati): “Mi smo to trebali vojno.” Drugi će reći: “Dobro je da nije poginulo još tisuće ljudi.” Istina je da te dvije rečenice mogu postojati istovremeno – jer dolaze iz istog mjesta: iz ljubavi prema Hrvatskoj i iz sjećanja na cijenu koja je već plaćena.
Ali jedno je teško osporiti: Hrvatska je pokazala da može pobijediti. I upravo je ta činjenica bila jak argument da se istok vrati mirnim putem. Ne iz slabosti, nego zato što je Hrvatska već dokazala odlučnost – i na bojištu i u diplomaciji.
Rat ili mir? Zašto nije bilo “Oluje na istoku”
Ovo je pitanje koje se i danas čuje, pogotovo kad dođu obljetnice:
Zašto Podunavlje nije oslobođeno vojno?
Odgovor nije jednostavan i pošteno je ostaviti prostor za različite poglede, jer branitelji nisu jedna “monolitna” skupina. Ima onih koji kažu:
- “Bili smo spremni dati život, ali i svjesni da bi puno ljudi poginulo.”
- “Trebalo je ići do kraja vojno.”
- “Dobro je da nismo imali novu rijeku krvi.”
Mi ne možemo danas glumiti da znamo sve što se znalo u vrhu tadašnje politike i vojske. Ali možemo reći ovo: Podunavlje se vratilo.
Nestali: rana koja ne zatvara nijedna obljetnica
Koliko god Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja bio datum povratka teritorija i institucija, za mnoge obitelji to nikad nije bio “kraj priče”. Jer država nije samo granica na karti. Država su njezini ljudi. A na istoku Hrvatske još uvijek postoji pitanje koje se ne zaboravlja i koje se često izgovara tiho, ali najviše boli: gdje su naši nestali?
Zato ova obljetnica ne može biti samo svečana. Ona je i teška. I šutljiva. Jer svaka nova identifikacija nije “vijest” kao svaka druga – to je trenutak kad se jednoj obitelji nakon desetljeća čekanja vraća barem minimum mira: istina, ime, grob, svijeća. I zato treba reći jasno: tema nestalih nije prošlost.
I to se vidjelo nema dugo: nakon godina i godina, javnost je ponovno slušala vijesti o identifikacijama posmrtnih ostataka branitelja. Među njima je posebno odjeknula priča o francuskom dragovoljcu i branitelju Vukovara Jean-Michelu Nicolieru. Kad se nakon toliko vremena potvrdi identitet i omogući dostojan ispraćaj, to nije “samo informacija” – to je trenutak koji cijela Hrvatska osjeti u želucu. Jer to je podsjetnik da rat ne završava potpisom ni datumom, nego tek onda kad svaka obitelj dobije istinu.
Upravo zato na Euforija portalu objavili smo intervju s dragovoljcem Domovinskog rata Damir Markuš – Kutina: to je razgovor koji vraća fokus na ono što je najvažnije – na žrtvu, na istinu i na obvezu države da se potraga za nestalima ne prekida, bez obzira na godine i politiku.
Što se dogodilo 15. siječnja 1998.?
15. siječnja 1998. završava proces mirne reintegracije i područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema vraća se u puni pravno-politički poredak Republike Hrvatske.
U prijevodu: Hrvatske institucije su se vratile kući. Policija, uprava, škole, sustav – sve ono što čini državu, a što je na tom području godinama bilo izvan hrvatske kontrole.
Ali ako ćemo pošteno – to nije bio kraj svih problema, nego kraj jedne velike etape. Jer i danas, nakon toliko godina, na terenu se često osjeti ono što ljudi tiho govore: da institucije ponekad djeluju kao dvije grane, a ne kao jedna država. Imamo hrvatske škole i “srpske” škole, odvojene programe, odvojene priče – umjesto da imamo jednostavno: škola. I tu se vidi da mir nije samo potpis na papiru, nego proces koji traje generacijama.
A postoji još nešto što nijedan datum ne može “zatvoriti”: nestali. Godinama nakon rata i dalje su se pronalazili posmrtni ostaci, i obitelji su tek tada dobivale ono minimuma mira – istinu i mjesto za svijeću. I zato ova obljetnica nikad nije samo “svečana”. Ona je i tiha. Jer Hrvatska je pobijedila i vratila teritorij, ali mnogi su tek puno kasnije dočekali da im se vrati – barem ime i dostojanstvo najmilijih.
Za narod koji je čekao povratak, to nije bio “papir”. To je bila potvrda da su sve one godine imale smisla – ali i podsjetnik da posao države ne završava datumom, nego odgovornošću prema ljudima.
Što je ostalo otvoreno i danas?
Bilo bi nepošteno pisati “sve je riješeno”. Nije. I ljudi to osjećaju.
- Nestali i dalje čekaju istinu.
- Zločini i odgovornost – to je tema koja nikad ne smije biti “gurnuta pod tepih”.
- Granica na Dunavu i pitanja poput Vukovarske ade – i dalje su osjetljive točke koje narod vidi i pamti.
- I, naravno, kroz godine smo imali i loših politika i loših odluka koje su znale razočarati ljude.
Ali unatoč svemu – Hrvatska ide dalje. I ima smisla vjerovati da, koliko god sporo bilo, stvari mogu ići u dobrom smjeru kad narod ne odustaje.
Jeste li znali?
Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja obilježava se istog datuma kad i Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske (15. siječnja 1992.). Zato je 15. siječnja jedan od onih datuma koji u sebi nosi i početak i zaokruživanje – i diplomaciju i državnost.
Ovaj dan nije “mir ili rat” – nego Hrvatska
Ako bismo ovaj dan morali sažeti u jednu rečenicu, ona bi bila:
Hrvatska je dobila Podunavlje natrag – i to je pobjeda.
Pobjeda koja ne briše bol, ne briše grobove, ne vraća nestale. Ali pobjeda koja potvrđuje da žrtva nije bila uzaludna.
I zato na Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ne treba “uljepšavati” niti “umanjivati”. Treba govoriti istinu – s poštovanjem. Prema braniteljima. Prema civilima. Prema obiteljima nestalih. Prema svakom čovjeku koji je nosio teret tih godina.
Za dodatno čitanje (jedan izvor, čisto informativno)
