Postoje datumi koji nisu samo povijest, nego rana i utjeha u isto vrijeme. Jedan od takvih je 13. siječnja 1992. – dan kada je Sveta Stolica (ono što ljudi često zovu “Vatikan”) priznala Republiku Hrvatsku.
Tih mjeseci zemlja je još krvarila. Mnoge su obitelji bile razbijene, raseljene, u strahu i neizvjesnosti. U takvom trenutku, ta vijest nije bila samo diplomatska rečenica. Za puno ljudi bila je to poruka:
“Postojite. Vidljivi ste. Niste sami.”
Sveta Stolica i Vatikan – nije isto, ali poruka je ista
Kad kažemo “Vatikan”, često mislimo na sve skupa: papu, Crkvu, državu, diplomaciju. No formalno, međunarodne odnose vodi Sveta Stolica – duhovno i diplomatsko središte Katoličke Crkve. Država Vatikan je teritorij, ali priznanje je došlo od Svete Stolice.
I baš zato taj datum ima posebnu težinu: to nije bilo priznanje “još jedne države”, nego priznanje iz mjesta koje se u svijetu često doživljava kao glas savjesti, mira i zaštite dostojanstva čovjeka.
Nakon priznanja, došla je i snažna duhovna potvrda: papa Ivan Pavao II. došao je u Hrvatsku i time narodu donio poruku blizine, mira i ohrabrenja. Mnogi posebno pamte dva velika posjeta 1994. i 1998., a kasnije je Hrvatsku posjetio i 2003. Ti dolasci nisu bili “protokol”, nego znak da se u teškim i prijelomnim godinama nisu liječile samo granice — nego i rane ljudi.
Zašto je priznanje 13. siječnja 1992. bilo toliko važno?
1) Jer je došlo dok je još bilo teško
Najveća vrijednost podrške vidi se kad dođe u trenutku kad ti je najgore. A tada je mnogima bilo upravo tako: ratne vijesti, prognani, sirene, tuga, neizvjesnost.
2) Jer je to bila moralna poruka, ne samo politika
U ratu se lako sve pretvori u hladne brojke. Ali narod nije brojka. Obitelj nije statistika. Dijete nije “kolateralno”. Priznanje je djelovalo kao potvrda da život i pravo na mir imaju ime i lice.
3) Jer je ojačalo nadu običnog čovjeka
U Hrvatskoj se često kaže: “Kad te netko prizna, kao da ti vrati dah.”
I to je ono što je mnogo ljudi osjetilo: da se otvara put prema miru, prema stabilnosti, prema budućnosti.
Vjera, obitelj i domovina: što nam taj datum govori danas?
Danas nemamo iste sirene, ali imamo druge bitke: umor, podjele, nepovjerenje, cinizam, bijeg mladih, strah od sutra. I baš zato ovaj datum može biti tiha lekcija.
Vjera: da ne otvrdnemo
Vjera nije samo riječ. Vjera je odluka da ne postanemo gori zbog boli. Da ne živimo od mržnje, nego od istine i molitve.
Obitelj: da se vratimo jedni drugima
Domovina se najprije gradi u kući: u načinu kako se razgovara, kako se prašta, kako se radi, kako se drži riječ.
Ako se obitelj raspadne, raspada se i društvo. Ako se obitelj digne, digne se i narod.
Domovina: da je volimo čisto
Domoljublje nije vika i svađa. Domoljublje je:
- pošten rad
- briga za slabijeg
- istina bez laži
- ljubav prema svome bez ponižavanja tuđega
- i molitva za mir
Domovina bez Boga često postane ideologija. A domovina s Bogom može biti služenje – i odgovornost.
Pitanja koja si možemo postaviti (baš danas)
- Jesam li zahvalan na slobodi – ili je uzimam zdravo za gotovo?
- Što prenosim djeci: ogorčenost ili snagu?
- Gradim li mir u svom domu, ili ga tražim samo u tuđim potezima?
- Mogu li voljeti Hrvatsku i ostati čovjek – u riječima, komentarima, ponašanju?
Ponekad se domovina brani najviše onda kad ne dopustimo da nam srce postane tvrdo.
Jeste li znali?
- Sveta Stolica priznala je Hrvatsku 13. siječnja 1992.
- Samo dva dana kasnije, 15. siječnja 1992., uslijedio je val priznanja iz Europe.
- Taj datum mnogi pamte kao trenutak kad je narod, usred tame, dobio osjećaj da “svijet ipak vidi istinu”.
Kratka molitva za Hrvatsku i obitelji
Gospodine,
hvala Ti za dar Hrvatske i za sve koji su u teškim danima čuvali život, vjeru i dostojanstvo.
Blagoslovi naše obitelji da budu mjesta mira, razgovora i praštanja.
Daj nam snage da ljubimo domovinu čisto: bez mržnje, bez laži, bez oholosti.
Daj mudrost onima koji vode i zaštitu onima koji trpe.
I nauči nas da budemo graditelji mira – u svom domu, na ulici, u svakoj riječi.
Amen.
Tiha pobjeda nade
13. siječnja 1992. nije samo datum u kalendaru. To je podsjetnik da u najtežim trenucima postoji svjetlo koje se ne vidi odmah, ali mijenja sve: svjetlo priznanja, nade i Božje blizine.
I zato danas, kad se sjetimo toga dana, možda je najljepši odgovor jednostavan:
biti bolji čovjek, bolji muž/žena, bolji roditelj – i pošten građanin.
Jer tako se domovina najdublje čuva.
Kao Euforija portal – Vjera, Obitelj i Domovina, ovaj datum ne stavljamo u vitrinu samo da “stoji”. Vraćamo mu smisao: da nas podsjeti kako se narod ne drži na okupu riječima, nego karakterom — mirom u kući, poštenjem u svakodnevici, zahvalnošću bez buke i vjerom koja se vidi u djelima. Ljubav prema Hrvatskoj nije protiv nikoga: ona je odgovornost da budemo bolji, čvršći i pravedniji ljudi.
Povezani sadržaj: Veterani mira: Pakrac na prvoj crti (1992.–1995.)
