Veterani mira: pogledajte emisiju — vrijedno gledanja, teško za gledati, važno za znati
Neke emisije prođu kroz program i nestanu. A neke ostanu u čovjeku dugo nakon odjavne špice. Takva je i epizoda HRT-ove emisije “Veterani mira”, koju vodi Borna Marinić, pod naslovom “Pakrac na prvoj crti 1992.–1995.”.
Ovo nije “ratna priča” u smislu efekta, nego priča o ljudima — o onima koji su stajali na crti, o onima koji su se vraćali kući u civilu dok rat još nije bio gotov u glavi, i o onima koji se nisu vratili. Emisija ne daje samo činjenice; daje glas svjedocima, ali i ono što se često preskoči: glas obitelji poginulih. I baš tu leži najteži dio — jer kad obitelj govori o najmilijima kojih više nema, rat prestaje biti tema i postaje rana.
U “Veteranima mira” čuje se ono što je Hrvatskoj uvijek potrebno: dostojanstvo. Bez senzacionalizma. Bez podizanja tona. Samo istina i pijetet.
Kad obitelj progovori o najmilijima: tada shvatiš da ovo nije “povijest”, nego život
Jedan od najsnažnijih trenutaka emisije jest upravo prostor koji je dan obiteljima poginulih branitelja. Nisu to rečenice koje se izgovaraju lako. To su sjećanja koja nose desetljeća.
Kad obitelj govori o čovjeku kojeg više nema, ne govori samo o njegovoj pogibiji — nego o njegovom životu: kakav je bio prije uniforme, što je volio, čime se bavio, kakav je bio kao brat, sin, suprug, otac. U emisiji taj ljudski sloj dolazi do izražaja kroz priče o obitelji, djeci, radu, karakteru i dobroti. I tada gledatelj shvati ono što se ne može do kraja prenijeti ni jednom knjigom: da iza svakog imena stoji čitav svijet koji je prekinut.
Zato je važno reći jasno: ova emisija nije samo sjećanje na bojišnicu — ona je i sjećanje na ljude. Na nečije najmilije. Na one koji se i danas spominju u kući kao da će ući na vrata, iako ih nema.
Pakrački vinogradi: zasjeda, žrtva i jedan preživjeli
Emisija otvara bolno poglavlje s kraja 1991. godine: pokušaj oslobađanja dijela Pakraca poznatog kao Pakrački vinogradi. Ishod je bio tragičan: u zasjedi je ubijeno šest hrvatskih vojnika, a jedan je preživio — Davor Šignjar, pripadnik 55. samostalnog bataljuna.
U svjedočenju se osjeti onaj trenutak kad se sve prelomi: put kroz teren, ulazak u zavoj prema šumi, i onda — vatra. Nema filma, nema “dramaturgije”, samo instinkt i borba za život. Taj dio emisije je težak za gledanje upravo zato što je stvaran. Zato što nije ispričan “radi dojma”, nego radi istine.
I baš zato treba reći: pogledajte emisiju. Jer tko ovo vidi i čuje, teže će ikada olako izgovoriti riječ “rat”.
55. samostalni bataljun iz Bjelovara: poslani na crtu, a crta se “nije znala”
U emisiji se jasno govori i o tome da je 55. samostalni bataljun, koji je toga 29. prosinca stigao iz Bjelovara, odmah poslan na prvu crtu — za koju se, kako svjedoci kažu, “nije znalo gdje je”.
Spominje se i Marijan Kulhavi “Foka”, koji ih vodi jer poznaje teren, jer zna taj dio, jer je to bio rat u kojem su vodiči i ljudi koji “znaju staze” često značili razliku između povratka i tragedije.
U prilogu se kaže jasno i bez uljepšavanja: “Franjo Gašpar je položio život pokušavajući spasiti tuđi.” Nakon toga dolazi rečenica koja je mnogima ostala urezana: “Veće ljubavi nema od te.” I odmah se pojašnjava kakav je bio kao čovjek — da je, kako se govori, više brinuo za druge nego za sebe, za prijatelje i rodbinu.
Franjo Gašpar je u jednom trenutku mogao misliti samo na vlastiti spas — kao što bi većina ljudi instinktivno napravila. Ali on je napravio suprotno: pokušao je pomoći drugima, i zbog toga je izgubio život. Zato ta rečenica “veće ljubavi nema od te” ovdje ne znači “lijepu izreku”, nego opis stvarnog čina: čovjek je riskirao sve da spasi druge.
Ovaj tekst ne pišemo hladno, s distance
Ovdje moramo biti potpuno jasni — jer Euforija portal nije mjesto gdje se ovakve teme “odrađuju”.
Dalibor Turković, naš vanjski suradnik, nosi obiteljsku priču koja se ne izmišlja i ne prepričava radi dojma, nego se čuva radi istine: njegov otac, Nikola Turković, bio je pripadnik 55. samostalnog bataljuna i svjedok i sudionik događaja o kojima se govori.
I još važnije — u kontekstu onoga o čemu smo već pisali: Nikola Turković bio je pomoćnik Božidara “Bože” Bakšaja.
Ne “negdje u pozadini”, nego uz njega — na istom terenu, pod istim granatama, u istoj hladnoći i istoj opasnosti. Zato u ovom tekstu nema prostora za neodređenost. Ovdje ne postoji “možda”. Postoji samo: istina, poštovanje i odgovornost.
Mi na Euforija portalu ne gradimo “klikove” na tuđoj boli. Mi čuvamo sjećanje — jer znamo koliko košta.
Božidar “Božo” Bakšaj i Nikola Turković: suborci koji su dijelili isti teren i istu odgovornost
O ovoj priči mi na Euforija portalu nismo pisali jednom — jer to nisu teme koje se “odrade”, nego teme kojima se vraćaš s poštovanjem. U našem ranijem tekstu o ALFA 91 posebno mjesto ima svjedočanstvo Božidara “Bože” Bakšaja, dragovoljca Domovinskog rata i pripadnika 55. samostalnog bataljuna, čovjeka koji o ratu ne govori radi dojma, nego radi istine.
I ono najvažnije: uz Božu je tada bio Nikola Turković — njegov pomoćnik.
To nije detalj. To je činjenica koja nosi težinu stvarnosti: kad jedan čovjek govori što je bilo, a uz njega je bio drugi koji je isto to prošao — tada to prestaje biti “priča”. Tada to postaje svjedočanstvo vremena.
Kad danas govorimo o Pakracu, Pakračkim vinogradima i svim kasnijim “godinama bez pravog mira”, mi govorimo i o onima koji su to prošli — i o onima koji su se vratili kući s uspomenama koje se ne brišu.
1992.: primirje na papiru, a život “ni rata ni mira” na ulici
Emisija nosi podnaslov koji sve govori: Pakrac na prvoj crti 1992.–1995. To je razdoblje koje se često preleti, kao da se “ništa veliko” nije događalo između krvave 1991. i pobjedničke 1995. A u stvarnosti, taj period je bio posebno težak: rat kao da je stao, ali mir nije došao.
Spominje se Sarajevsko primirje i činjenica da je crta razdvajanja ostala u samom gradu Pakracu. Jedna ulica ovamo, druga onamo. Policija s kratkim naoružanjem. Mnogo incidenata, prepada i napetosti. I stalna borba da grad uopće funkcionira.
U studiju su gosti koji govore iz iskustva:
- Drago Skalnik, tada zapovjednik Domobranske bojne Pakrac
- Josip Huška, tada djelatnik Sigurnosno-informativne službe
- Stipan Grgić, tada djelatnik policije
Njihove riječi daju sliku stvarnosti koju je teško shvatiti izvan tog konteksta: čuvanje linije, improvizacija, punktovi, izviđanja, i osjećaj da je sigurnost uvijek privremena.
UN snage, nadležnosti i gorak osjećaj nemoći
Emisija se ne boji dotaknuti ni složenih tema: odnosa s UN snagama, pitanja nadležnosti, situacija u kojima su se ljudi morali “snalaziti” da obrana uopće funkcionira.
Govori se o razdobljima kad su se hrvatske snage morale prilagođavati “novom normalnom”, o prelasku iz vojnog u civilni režim, o punktovima, o kontroli, o incidentima koji su se događali “između” i o osjećaju da se ponekad radi posao koji bi netko drugi trebao spriječiti — ali ne sprječava.
To su teške teme, ali su važne. Jer bez njih se ne razumije zašto je Pakrac bio simbol postojanosti, i zašto su ljudi tamo izdržali ono što je većinu slomilo.
Zašto je “Veterani mira” važan — i zašto ovu epizodu treba pogledati
Ovo je emisija koja ne viče, ali govori glasno. Ne dijeli lekcije, ali uči. Ne pokušava biti “spektakl”, nego dokument.
Pogledajte epizodu “Pakrac na prvoj crti 1992.–1995.” — vrijedno gledanja.
Vrijedno zbog branitelja. Vrijedno zbog obitelji poginulih. Vrijedno zbog istine. Jer kad se istina ne govori, ona se ne gubi samo u povijesti — ona se gubi u narodu.
HRT-ovi “Veterani mira”: emisija koja čuva dostojanstvo i istinu
HRT-ova emisija “Veterani mira” jedna je od rijetkih koja o Domovinskom ratu govori mirno, točno i s poštovanjem — bez podizanja tona, bez senzacionalizma i bez “jeftine” emocije. Upravo zato ostavlja trag: jer gledatelju ne nudi dramatične parole, nego stvarna svjedočanstva, imena, lica i životne priče ljudi koji su prošli ono što se ne može zaboraviti.
Veliku zaslugu u tome ima i voditelj Borna Marinić. Njegov pristup je ljudski i odmjeren: ne upada u riječ, ne “gura” priču, nego daje prostor gostima i obiteljima da kažu ono što je najteže. U ovakvim temama to je presudno — jer rat se ne prepričava radi efekta, nego radi istine i pijeteta.
Zato ovu epizodu treba pogledati i preporučiti: ne samo zbog povijesti, nego zbog poštovanja prema braniteljima i obiteljima poginulih. Emisije poput “Veterana mira” nisu samo televizijski sadržaj — one su dio kulture sjećanja i podsjetnik koliko je sloboda skupo plaćena.
Istina se ne zaboravlja kad se govori s poštovanjem
Ovaj tekst pišemo u istoj namjeri u kojoj i emisija postoji: da se ne zaboravi. Da se ne relativizira. Da se ne prešuti.
Vječna slava i hvala svim poginulim braniteljima.
Poštovanje preživjelima.
A obiteljima — tiha, iskrena sućut, jer njihova borba nije stala 1991., ni 1992., ni 1995.
Euforija portal će nastaviti pisati ovakve tekstove onako kako jedino ima smisla: ljudski, dostojanstveno i istinito.
IZVOR: HRT – Veterani mira
