Krštenje Gospodinovo
Danas je 11. siječnja 2026. i po katoličkom liturgijskom kalendaru slavimo blagdan Krštenja Gospodinova. To je dan koji u Crkvi nosi snažnu poruku: njime se zatvara božićno vrijeme i započinje liturgijsko vrijeme kroz godinu – kao prijelaz iz otajstva Betlehema prema Isusovu javnom djelovanju i prema našem svakodnevnom hodu vjere.
Upravo na taj dan objavljujemo i 11. epizodu emisije “Danas je dan Gospodnji”, u kojoj je cijelu emisiju vodio i govorio prečasni Mihill Gojani, rektor Biskupijskog marijanskog svetišta u Novoj Rači. Emisija je snimljena u ozračju svetišta, ali poruka ide ravno u život: danas nije samo pitanje što se dogodilo na Jordanu — danas je pitanje što se događa u nama.
Već u uvodu, prečasni Mihill pokazuje onu ljudsku jednostavnost koja odmah otvori srce slušatelja: “Iako promuklim glasom, ali veselim srcem…”. To nije samo simpatična napomena — to je slika vjere. Ne mora sve biti idealno da bi srce bilo okrenuto Bogu. Često baš u “neidealnom” Bog najviše progovori.
Prvo čitanje:
Iz 42,1-4.6-7
Evo sluge mojega, miljenika duše moje!
Čitanje Knjige proroka Izaije
Ovo govori Gospodin:
»Evo sluge mojega koga podupirem,
mog izabranika, miljenika duše moje.
Na njega sam svoga duha izlio,
on će donijeti pravo narodima.
Vikati neće, neće bučiti,
glas mu se neće čuti po trgovima.
Trske napuknute prelomiti neće,
stijenja što tinja neće ugasiti.
Po istini on će donijeti pravo,
neće sustati niti smalaksati
dok na zemlji ne uspostavi pravo.
Otoci žude za naukom njegovim.
Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah,
čvrsto za ruku te uzeh;
oblikovah te i postavih
za savez narodu i svjetlost pucima,
da otvoriš oči slijepima,
da izvedeš sužnja iz zatovora,
iz tamnice one što žive u tami.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 29,1a.2.3ac-4.3b.9b-10
Gospodin narod svoj mirom blagoslivlje.
Prinesite Gospodinu, sinovi Božji,
prinesite Gospodinu slavu njegova imena,
poklonite se Gospodinu u svetištu njegovu!
Čuj! Gospodin nad vodama,
Gospodin nad vodama silnim!
Čuj! Gospodin u sili,
Gospodin u veličanstvu!
Čuj! Bog veličanstveni zagrmje,
a u hramu njegovu svi kliknuše: Slava!
Gospodin nad vodama stoluje,
stoluje Gospodin – kralj dovijeka!
Drugo čitanje:
Dj 10,34-38
Gospodin ga pomaza Duhom Svetim.
Čitanje Djela apostolskih
U one dane:
Petar prozbori i reče: »Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu. Riječ posla sinovima Izraelovim navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu; on je Gospodar sviju. Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljujući sve kojima bijaše ovladao đavao.«
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mt 3,13-17
Odmah nakon krštenja ugleda Isus Duha Božjega gdje se spušta na nj.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«
Riječ Gospodnja.
Krštenje Gospodinovo: dan kada se nebo otvara i kada Bog govori
Blagdan Krštenja Gospodinova vraća nas na rijeku Jordan, na trenutak kada Isus dolazi Ivanu Krstitelju. Ivan se opire, kao da želi reći: “Ti ne trebaš to.” Ali Isus ustraje jer želi ispuniti pravednost i ući do kraja u našu ljudsku stvarnost. A kada Isus izlazi iz vode, Evanđelje opisuje nešto što se ne zaboravlja: otvaraju se nebesa, Duh silazi, a Otac progovara.
U emisiji se posebno ističe rečenica koja je mnogima najpoznatija, ali koja se lako “čita u prolazu”, bez da se pusti u srce:
“Ovo je Sin moj ljubljeni – u njemu mi sva milina.”
Ta rečenica nije informacija. To je objava. To je trenutak u kojem Bog jasno pokazuje tko je Isus — ali istodobno otvara vrata da shvatimo tko smo mi, krštenici. Jer, kako prečasni Mihill podsjeća, na krštenju najčešće čujemo rečenicu koju ljudi zapamte i kad zaborave sve drugo:
“Ovo je dijete sada dijete Božje.”
I tu se rađa središnje pitanje 11. epizode: što bi se trebalo događati u životu čovjeka nakon krštenja? Što krštenje treba pokrenuti? Što treba započeti?
“Krštenjem započinje javno Isusovo djelovanje. A što je započelo našim krštenjem?”
Ovo je jedan od onih trenutaka emisije kad se čovjek osjeti prozvanim — ne napadnutim, nego pozvanim. Prečasni Mihill podsjeća da je Isusovo krštenje početak njegovog javnog djelovanja. Isus ne ostaje na simbolici; nakon krštenja kreće put služenja, naviještanja, dobrote, ozdravljenja, spasenja.
A onda pitanje koje ne možeš preskočiti: što je započelo našim krštenjem?
Mnogi od nas vlastitog krštenja se ne sjećaju. Većina je krštena kao mala djeca. Ali činjenica da se ne sjećamo, ne znači da se nije dogodilo nešto veliko. Krštenjem čovjek dobiva novi identitet: postaje dijete Božje, postaje dio zajednice vjere, postaje netko koga Bog zove po imenu. No, i tu dolazimo do bolne, ali potrebne istine: ako krštenje ne postane život, onda ostane samo datum.
U emisiji se stalno vraća misao: krštenje nije “privatna uspomena”, nego početak hoda.
Kad krštenje postane privatni čin: lijepo slavlje, pa tišina
Prečasni Mihill izgovara nešto što mnogi osjećaju, ali rijetko se kaže ovako jasno: danas se krštenje sve češće svodi na privatni čin. Lijep, svečan, s rodbinom, prijateljima, ručkom, fotografijama… ali nakon toga — udaljavanje. Dijete raste, a vjera se često svede na “kad dođe red”.
On to opisuje vrlo konkretno: nakon krštenja, obitelj se nerijetko udalji od Crkve zajedno s krštenikom sve do sljedećeg sakramenta, često do prve pričesti. I tada krštenje, koje je trebalo biti početak, postane “točka koja se prešla”.
Ovdje poruka nije osuda. Poruka je poziv da se probudimo. Jer ako krštenjem postajemo djeca Božja, onda se logično pitanje nameće samo od sebe: kako dijete raste bez vjere? I kako vjera postaje snaga, ako se svede na povremeni susret?
Prečasni Mihill u emisiji doslovno gura slušatelja prema onom najdubljem: krštenje nije samo naš čin prema Bogu, nego Božji čin prema nama. Bog nas prisvaja. Bog nas prima.
“Bog želi biti s nama” — i to mijenja sve
U emisiji se osjeti jedna nit koja je i teološka i potpuno životna: Bog ne želi biti dalek. Bog želi biti blizu. Prečasni Mihill podsjeća na riječ iz Djela apostolskih: Isus je “prošao zemljom čineći dobro”, jer Bog bijaše s njime. A onda preokrene to prema nama:
Jesmo li svjesni da Bog i s nama želi tako hodati?
To je ključ. Krštenje nije samo “ja sam kršten, dakle vjerujem”. Krštenje je poziv u odnos: da čovjek ne ide sam, nego s Bogom. Da ne nosi samo etiketu, nego da živi snagu. Da ne pokušava sve rješavati isključivo vlastitim rukama, nego da u životu dopusti Božju prisutnost.
Tu dolazi i jedna od najjačih poruka epizode: na nama ovisi hoće li se milost krštenja uočiti u našem životu. Ne zato što Bog ne može, nego zato što Bog poštuje čovjekovu slobodu. Milost se daje, ali ne “radi umjesto nas”. Ona traži suradnju.
“Kampanjski vjernici” – vjera od sakramenta do sakramenta
Prečasni Mihill izgovara rečenicu koja zvuči kao dijagnoza vremena: postajemo “kampanjski vjernici”. Vjera se živi povremeno, po potrebi, kad se mora, kad je red. A između toga — pustinja.
I tu usporedba u emisiji ima posebnu težinu: Isus nakon krštenja odlazi u pustinju da bi se pripremao za javno djelovanje. A mi, nažalost, često nakon krštenja završimo u pustinji u kojoj nema Boga – ne da bismo se pripremali, nego da bismo se udaljili. To su te rečenice koje ne želiš čuti, ali znaš da su istinite u mnogim obiteljima, u mnogim pričama.
Poruka je jasna: vjera se ne živi na mahove. Vjera se živi stalno — ne kao pritisak, nego kao disanje.
“Ovo je moj ljubljeni Sin” — i što to znači za krštenika?
Rečenica s neba nije samo “događaj u Evanđelju”. Ona je i poziv da krštenik shvati svoju vrijednost. Prečasni Mihill govori o tome da bismo danas, na blagdan Krštenja Gospodinova, trebali postati svjesni da smo krštenjem ljubljena djeca Božja.
I tu dolazi jedna od najljepših i najhrabrijih misli emisije: Bog gleda krštenike kao svoju milinu. To je riječ koja čovjeku vraća dostojanstvo. U svijetu u kojem se vrijednost mjeri uspjehom, izgledom, novcem, statusom, Bog kaže: ti si moj. I ljubljen si.
Ali odmah dolazi i stvarnost: ako smo ljubljeni, hoće li se ta ljubav vidjeti u našem životu? Hoće li se vidjeti u oprostu? U dobroti? U istini? U tome da prestanemo živjeti “sami protiv svih” i dopustimo Bogu da nas vodi?
Pitanja koja ova epizoda ostavlja u srcu
Ova epizoda se ne sluša kao predavanje. Ona se sluša kao ispit savjesti — ali onaj koji ne guši, nego otvara.
- Jesam li se negdje udaljio od Gospodina, postao hladan, povremen, kampanjski?
- Živim li kao dijete Božje ili samo nosim tu riječ?
- Vidi li se na meni milost krštenja u mojim odnosima, u mojoj obitelji, u mom poslu, u mojim izborima?
- Dopustim li da u meni živi Duh Božji, ili se sve vrti samo oko moje snage i moje kontrole?
Ovo su pitanja koja ne traže savršenstvo. Ona traže iskrenost.
Jeste li znali?
Blagdan Krštenja Gospodinova nije “sporedan” blagdan. U životu Crkve ima jasnu poruku i ritam:
Krštenjem na Jordanu završava božićno vrijeme i započinje vrijeme kroz godinu – kao prijelaz iz radosti rođenja prema zrelosti hoda. U tom prizoru otkriva se i trojstvena dimenzija vjere: Sin je u vodi, Duh silazi, Otac govori. I baš zato je Krštenje Gospodinovo snažan podsjetnik da krštenje nije samo naš obiteljski događaj, nego čin u kojem Bog govori o identitetu, pripadnosti i pozivu.
Krštenje ne znači samo “pripadati”, nego i “poslan biti”: živjeti vjeru, hodati s Bogom, činiti dobro.
…i da se u nama probudi prvotni žar vjere
U završnim minutama emisije prečasni Mihill poruku spušta na stvarni život i na ono što se događa u našoj zajednici. Jučer, slavili smo sakrament krštenja – prvo krštenje u ovoj 2026. godini – i krstili smo malu Rozu. Roza je postala dijete Božje. I baš taj događaj postaje tiha, ali snažna opomena: krštenje nije “jedan dan” koji se odradi, nego početak puta.
O roditeljima i kumovima, ali i o nama – živoj zajednici vjernika – ovisi hoće li se milost krštenja doista vidjeti u životu onih koji su kršteni. Hoće li dijete rasti u vjeri ili će vjera ostati samo uspomena. Krštenje nas podsjeća tko smo: ljubljena djeca Božja. A onda dolazi i pitanje koje emisija ostavlja u zraku: živimo li mi zaista tako da se na nama vidi ta milost?
Jer poruka ove nedjelje, 11. siječnja 2026., nije samo sjećanje na Jordan. Ona je poziv da se sjetimo vlastitog krštenja kao početka. Da se sjetimo da je Bog u krštenju rekao: ti si moj. Da se sjetimo da se milost ne “drži u ladici”, nego živi u utorak, u srijedu, u poslu, u obitelji, u borbama, u umoru, u iskušenjima.
Prečasni Mihill završava poticajem koji bi mogao biti program života: “Prođimo ovom zemljom čineći dobro.” Ali ne sami. Nego kao krštenici koji dopuštaju da Duh Božji živi u njima. Da nas ojača za dobro. Da nas vrati na izvor. Da vjera opet postane živa — ne kao navika, nego kao odnos.
I možda je baš to ono što ovaj blagdan i ova 11. epizoda žele učiniti u čovjeku: da se opet čuje glas koji ne optužuje, nego ljubi. Glas koji govori Kristu, ali u krštenju dotiče i nas: ljubljen si. I zato se možeš vratiti. I zato možeš ponovno krenuti. I zato krštenje može postati ono što je trebalo biti od prvog dana: početak života s Bogom.
Danas je dan Gospodnji – Epizoda 10. | 2. nedjelja po Božiću
