U sportskim pričama često gledamo samo trenutak kada se medalja objesi oko vrata. Ono što ostaje iza kamere – rano buđenje, kilometri na putu, škola, učenje i treninzi – rijetko stane u kadar. Talentirane sestre Jukić: taekwondo priča koja osvaja Hrvatsku.
U obitelji Jukić ta se pozadina živi svaki dan.
Nakon što je starija sestra Petra već osvajala zlato i srebro na Prvenstvu Hrvatske, ove godine mlađa sestra Marija donijela je novu državnu medalju – broncu. Dvije sestre, tri državne medalje u tri godine i jedan trener: Ivan Daskijević iz Taekwondo kluba Omega.
U ekskluzivnom video prilogu za Euforija radio i portal, razgovarali smo s trenerom Ivanom te sa Petrom i Marijom – o treninzima, obitelji, tremi, pobjedama i dječjim snovima.
Trener: „Njihov raspored je zgusnut, ali treninge ne preskaču”
Trener Ivan Daskijević odmah na početku naglašava ono što se ne vidi iz rezultata:
„Sestre Petra i Marija Jukić čisti su primjer upornosti u sportu.”
Svaki dan putuju na trening. Uz školu, učenje i natjecanja, njihov raspored je, kaže trener, „jako zgusnut“, ali one uspijevaju sve posložiti – i ocjene i sportske rezultate.
Treninzi se prilagođavaju ritmu sezone. Kad se „odmara“, trenira se minimalno pet puta tjedno. Vikendom su uglavnom natjecanja – ako nema turnira, ima trening.
Posebno ističe jutarnje treninge u 8 sati vikendom:
Djeca njihovih godina subotom i nedjeljom najradije spavaju do kasno, a Petra i Marija tad već treniraju. Da bi stigle na trening u 8, moraju se probuditi prije 7 – i svejedno dolaze, bez izgovora.
Rezultati toga rada jasno se vide: medalje s državnih prvenstava, proglašenja za najbolje sportaše grada i županije, a sve to u vrlo mladoj dobi.
Što se uči kroz taekwondo: udarci, disciplina i prijateljstvo
Na pitanje što je djeci najvažnije da ponesu iz taekwondoa – samo tehniku ili nešto više – trener ne dvoji:
„Upornost, disciplina, prijateljstvo – to su najveći benefiti ovog sporta.”
Ekipa iz kluba puno putuje, djeca upoznaju vršnjake iz drugih sredina. Protivnici iz borilišta često postaju veliki prijatelji izvan dvorane. Putovanja, razgovori, zajednička iskustva – sve to gradi karakter jednako kao i trening.
Naravno, tu su i emocije natjecanja. Svi su, kaže trener, nervozni: on, djeca i roditelji. Trema je normalna, ali se mora naučiti kontrolirati:
Ključna razlika pobjednika je u trenutku kad treba dati sve od sebe. Tad trema mora postati snaga, a ne blokada.
Petra: „Više sam borilački tip – i volim nove borbe”
Petra Jukić prva je krenula na taekwondo. Prvi trening joj je, priznaje, bio pomalo strašan – nije poznavala ni trenera ni ekipu. No nakon prvih pokušaja udaraca s trenerima, tata ju je pitao želi li nastaviti. Odgovor je bio „da“ – i tu priča zapravo počinje.
Zašto baš taekwondo?
Kaže da je više „borilački tip“ nego za neke moderne plesne ili druge aktivnosti – a prijatelji iz kluba bili su dodatni razlog da ostane.
Najdraži dio treninga su joj borbe. Na treninzima voli isprobavati nove udarce, koje kasnije primjenjuje na natjecanjima. Prvu medalju pamti kao veliko iznenađenje – nije bilo prvo mjesto, ali osjećaj ponosa bio je ogroman.
Posebno je emotivno govorila o trenutku kada je mlađa sestra Marija osvojila svoju medalju:
Ponosna je što je Marija „pokupila korake“ koje ona radi na treningu, naučila iz njezinih borbi i nastavila niz osvajanja medalja.
Djeci koja se boje doći na prvi trening poručuje da nema razloga za strah – treninzi su prilagođeni početnicima, ekipa je vesela, a nitko, kako se šali, „na prvom treningu ne dobije batine“, nego se polako uči osnovnim udarcima.
Marija: „Želim osvojiti puno zlata”
Marija Jukić, mlađa sestra, priznaje da se nije upisala na taekwondo samo zbog Petre.
Kad je prvi put došla u dvoranu, trener joj je pokazao udarce i vježbe, svidjelo joj se – i odlučila je ostati.
Prvu medalju osvojila je prije tri-četiri godine, danas ima crveni pojas, a na pitanje o snovima jasno kaže:
„Želim osvojiti puno zlata.”
Osjećaj nakon osvajanja medalje opisuje kao „sretan i vesel“. U njezinu glasu se čuje upravo ono što sport treba donijeti djeci – radost, motivaciju i vjeru da se trud isplati.
Kad treniraju zajedno – lakše je i zabavnije
U zajedničkom dijelu razgovora, Petra i Marija govore o tome koliko im znači što mogu trenirati zajedno.
Više se druže, Petra može pokazati nove udarce, a Marija ih isprobati kasnije u borbi.
Na pitanje tko je ozbiljniji, a tko se više voli zezati, obje se smiju:
Petra kaže da je ona nešto ozbiljnija, dok se Marija voli i trenirati i malo se našaliti.
Prije borbi imaju svoje male rituale – kratko zagrijavanje, ponavljanje udaraca, ponekad i mali „mini sparing“ da se razbije trema i uđe fokus.
Bez obitelji i zajednice – nema vrhunskih rezultata
Trener posebno ističe podršku roditelja.
Oni su ti koji voze djecu na svaki trening, čekaju, prate natjecanja, troše vikende na putovanja. To je, kako kaže, puno vremena i odricanja – i za djecu i za obitelj.
Važna je i podrška lokalne sredine – klubovima, natjecanjima i putovanjima, jer sportski život danas nije jeftin. Bez zajednice, teško je održavati ritam turnira i nastupa na većim natjecanjima.
Pogledajte priču i u video obliku
Ova priča ima i svoju video verziju – s kadrovima iz dvorane, treninzima, emocijama i izjavama trenera, Petre i Marije.
👉 Ovdje možete pogledati naš video prilog u 4K,
a na Facebooku je dostupan u Full HD rezoluciji – za sve koji žele osjetiti dio atmosfere i možda svoju djecu ohrabriti da i sama iskušaju taekwondo.
Povezana priča:
👉 Marija Jukić – Nova Rača i Bedenik ponovno imaju državnu medalju
