Povijesni trenutak: Zagreb 24.11.1918. Stjepan Radić i poruka „Ne srljajte kao guske u maglu“
Kasna jesen 1918. Zagreb je umoran grad. Rat je progutao milijune života, Austro-Ugarska se raspala, careva više nema. Hrvatski sabor je 29. listopada 1918. raskinuo sve državno-pravne veze s Bečom i Peštom i proglasio da Hrvatska više ne priznaje vlast Austro-Ugarske. Na papiru – povijesni izlazak iz Monarhije. U stvarnosti – ulazak u veliku neizvjesnost.
U toj praznini nastaje Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Privremena, krhka tvorevina koja nema vlastitu vojsku ni stvarnu međunarodnu težinu. Na zapadu prijeti Italija, na istoku se nudi Srbija kao „stariji brat“. Na sredini – u Zagrebu – sjedi Narodno vijeće SHS i glumi novi mozak južnoslavenskih prostora.
24. studenoga 1918. u toj zgradi odlučuje se hoće li se ta mlada Država SHS odmah i bezuvjetno spojiti s Kraljevinom Srbijom. Većina zastupnika smatra da „nema vremena za filozofiranje“: treba ući u zajedničku državu, pa ćemo poslije vidjeti detalje. Stjepan Radić i poruka „Ne srljajte kao guske u maglu“
To „poslije“ će Hrvatsku skupo koštati. Upravo zato će Stjepan Radić izgovoriti rečenicu koja će ostati upisana: „Ne srljajte kao guske u maglu.“
Tko je uopće bio Stjepan Radić?
U tu priču ne ulazi salonski političar, nego sin seljaka iz Desnog Trebarjeva.
Stjepan Radić je čovjek koji je po selima, poljima i sajmovima skupljao politiku iz prve ruke. Govorio je jezike, studirao u inozemstvu, ali mu je temelj uvijek bio isti: hrvatski seljak.
Za Radića taj seljak nije „zaostali element“, nego devet desetina naroda. Čovjek koji ore, ratuje, plaća poreze i nosi na leđima sve ratove i sve careve. Nakon četiri godine klanja u rovovima, Radić osjeća da taj čovjek više nije podanik – nego svjestan čovjek koji ima pravo znati u kakvu ga državu vode.
Zato je Stjepan Radić bio opsjednut trima stvarima:
- hrvatskom državnom tradicijom
- republikanskom, a ne monarhističkom idejom
- socijalnom pravdom za malog čovjeka
I upravo s tim stavom ulazi u sabornicu 24. studenoga 1918.
Što je Stjepan Radić rekao 24. studenoga 1918.?
Na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS većina gura odluku o bezuvjetnom ujedinjenju sa Srbijom. Argumenti su dramatični: Italija prijeti, anarhija vreba, Europa nas neće čekati. „Ako se odmah ne ujedinimo, nestat ćemo“, glasi poruka.
Radić traži riječ.
Prvo podsjeća da Hrvatska nije jučer pala s grane.
Postoji više od tisuću godina: kraljevi, banovi, sabori, vlastiti zakoni, vlastiti ugovori. Sada se sve to želi preskočiti jednim političkim manevrom, bez da itko narodu jasno kaže: kakvu državu gradimo, tko će u njoj odlučivati, gdje su jamstva za Hrvatsku.
Zatim govori o seljaku – o većini naroda.
Kaže da je u ratu „postao potpun čovjek“, da više ne želi nikome robovati: ni tuđinu, ni „bratu“, ni vlastitoj državi ako je nepravedna. Taj čovjek očekuje slobodu i pravedan poredak, a ne da ga se proda u nečiji tuđi politički projekt.
Najžešći dio govora je napad na politiku „gotovih činjenica“.
Radić upozorava da je najveći grijeh i politička pogreška stavljati vlastiti narod pred svršen čin – potpisivati dogovore, a onda tek obavijestiti narod što ste mu napravili. Tu izgovara rečenicu koja je ostala simbol:
„Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu.“
Ta „magla“ nije metafora za život općenito. To je vrlo konkretna magla:
- magla oko ustava buduće države
- magla oko mjesta Hrvatske u toj državi
- magla oko toga tko će doista vladati, a tko će samo davati poreze i vojnike
Na kraju Stjepan Radić traži ono što je tada zvučalo radikalno:
slobodnu, republikansku Hrvatsku, uređenu na socijalno pravednom temelju.
Završava riječima koje danas zvuče kao manifest:
„Živjela republika! Živjela Hrvatska!“
Kako je završila priča nakon Radićeve opomene?
Radićev govor nije zaustavio vlak.
Većina u Narodnom vijeću je ipak izglasala odluku o ujedinjenju. Delegacija je otišla u Beograd, i 1. prosinca 1918. proglašeno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.
Time je Država Slovenaca, Hrvata i Srba, rođena 29. listopada, praktički nestala nakon nešto više od mjesec dana. Hrvatska je ušla u novu monarhiju praktički bez ustavnih jamstava, bez federalne pozicije, bez stvarne kontrole nad vlastitom sudbinom. Ono na što je Stjepan Radić upozoravao – centralizam, hegemonija, gaženje hrvatskih interesa – vrlo brzo se počelo ostvarivati.
On se nije povukao.
Nastavio je političku borbu unutar nove države, tražio seljačku republiku, ravnopravnost i poštivanje hrvatske državnosti. Na kraju je platio cijenu – atentat u beogradskoj skupštini 1928. i smrt nekoliko mjeseci kasnije.
Kad danas čitamo njegov govor iz 1918., teško je ne vidjeti ga kao proročanstvo. Ne srljajte kao guske u maglu zvuči kao upozorenje koje se obistinilo do zadnjeg slova.
Od monarhije do današnje države: stalno isto pitanje
Ako pogledamo zadnjih stotinjak godina hrvatske povijesti, linija je bolno jasna:
- Habsburška monarhija
- Austro-Ugarska
- prva Jugoslavija
- Drugi svjetski rat i NDH
- druga Jugoslavija
- Domovinski rat i neovisna Hrvatska
- ulazak u NATO i Europsku uniju
Svaki put ista dilema: jesmo li subjekt ili objekt?
Jesmo li narod koji sam odlučuje, ili prostor kojim upravljaju drugi?
Stjepan Radić je u svoje vrijeme urlikao protiv toga da se odluke donose bez naroda i protiv naroda. Danas bismo istu logiku mogli primijeniti na:
- međunarodne sporazume koje gotovo nitko ne čita
- prodaju resursa, koncesije, zaduženja
- odluke o energetici, poljoprivredi, demografiji, koje se donose u uskim krugovima, a narod kasnije samo osjeti posljedice
Na papiru, mi danas imamo ono što Radić nije dočekao: neovisnu hrvatsku državu, međunarodno priznatu, u vlastitim granicama. Ali jedno pitanje ostaje otvoreno:
osjeća li se hrvatski čovjek danas kao gospodar svoje države, ili samo kao promatrač tuđih odluka?
Što bi Stjepan Radić rekao nama danas?
Naravno, ne možemo znati sa stopostotnom sigurnošću.
Ali ako ostanemo vjerni njegovoj logici, vjerojatno bi nas pitao nekoliko neugodnih stvari:
- Znate li doista što vaša vlast potpisuje u vaše ime?
- Tko je danas „seljak“ – mali čovjek, OPG-ovac, radnik, obitelj u malom gradu – i kako on živi?
- Vodimo li državu u korist većine naroda ili u korist uskog kruga povlaštenih?
- Jesu li vam hrvatska državnost i suverenitet doista svetinja, ili samo riječ u govoru?
Stjepan Radić ne bi bio protiv saveza, suradnje i partnerstva.
On je cijeli život putovao, učio jezike, gledao svijet. Ali tražio bi dvije stvari:
- jasnoću – da narod zna u što ulazi
- crvenu liniju – da se temeljna prava i dostojanstvo Hrvatske ne prodaju ni za kakav kredit, ni za ikakvu „stabilnost“
Vjerojatno bi ponovno upozorio na politiku „gotovih činjenica“ – odluke donesene pa potom servirane kao „nema nam druge“. I vjerojatno bi još jednom rekao:
„Nemojte voditi politiku mimo naroda i protiv naroda.
Doći će dan kad će vas taj isti narod otpuhnuti.“
Što znači „ne srljati u maglu“ za nas danas?
Radićeva rečenica „Ne srljajte kao guske u maglu“ nije savjet iz self-help knjižice, nego ozbiljna državna opomena.
Ne srljati u maglu znači:
- ne ulaziti u dogovore koje ne razumijemo
- ne prodavati resurse koje ne možemo vratiti
- ne pristajati na strah kao argument („ako ovo ne potpišemo, katastrofa…“)
- tražiti da se o ključnim pitanjima pita narod, a ne samo uski krug ljudi
Hrvatska je preživjela carstva, monarhije i dvije Jugoslavije.
Nije lako slomiti narod koji se toliko puta dizao iz pepela.
Ali pravi test danas nije samo preživjeti, nego naučiti.
Naučiti da se državnost ne brani samo na bojištu, nego i u pregovorima, ugovorima, zakonima i svakodnevnim odlukama.
Stjepan Radić je 24. studenoga 1918. stao pred svoje suvremenike i rekao im da ne srljaju u maglu. Mi danas imamo luksuz znati kako je ta magla izgledala i koliko je trajala.
Pitanje je samo – imamo li mudrosti da njegovu rečenicu primijenimo na svoje vrijeme:
„Još nije prekasno. Ne srljajmo kao guske u maglu.“
