NaslovnicaNovosti (Lokalno & Globalno)„260 dana“ u Bjelovaru: dječak iz logora, suze u dvorani i pitanja...
Novosti (Lokalno & Globalno)DomovinaKultura

„260 dana“ u Bjelovaru: dječak iz logora, suze u dvorani i pitanja na koja još nemamo hrabrosti odgovoriti

By Euforija
408

Dvorana u Bjelovaru bila je puna.
Kraj odjavne špice – muk. Nema pljeska, nema šuškanja, samo oči pune suza i grlo koje se steže.
Film „260 dana“, redatelja Jakova Sedlara, temeljen na autobiografskoj knjizi Marijana Gubine, upravo je Bjelovarčane proveo kroz 260 dana zatočeništva jednog dječaka i njegove obitelji u srpskom logoru.

„260 dana“ u Bjelovaru: dječak iz logora, suze u dvorani i pitanja na koja još nemamo hrabrosti odgovoriti

To nije priča iz udžbenika, nije hladna statistika. To je priča desetogodišnjeg djeteta koje je u nekoliko dana moralo prestati biti dijete i početi preživljavati kao da ima trideset godina.
I zato ovaj film ne ostavlja nikoga ravnodušnim.

Radio Euforija i Euforija portal je nakon projekcije namjerno „razbio“ protokol. Nismo išli redom po funkciji, nego po emociji. Prvo smo pustili da progovori generacija rođena daleko nakon rata, zatim onaj koji je sve to preživio, pa branitelj, ratna novinarka i na kraju gradonačelnik. Možda bi tako trebalo biti i u državi – da prvo pitamo čovjeka, pa tek onda titule.

Lucija: „Meni je 21 godina. Ovo je moja Hrvatska, iako je nikad nisam vidjela u ratu.“

Lucija Stančin, rođena 2004., ima samo 21 godinu. Rođena u miru, ali odrastala u sjeni priča koje mir nisu poznavale. Unuka je poginulog hrvatskog branitelja, a preko majke i tete povezana s Udrugom djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata.

Pred našom kamerom govori smireno, ali svaka riječ nosi težinu:

Kaže da joj Domovinski rat znači slobodu, hrabrost, ponos i čast. Da ju je obitelj odgajala tako da zna tko je platio cijenu te slobode.
Nije vidjela rat, ali ga je – kako kaže – „naslušala se“ dovoljno da zna tko je izvukao deblji, a tko tanji kraj.

Nakon filma, prva reakcija joj je – zahvalnost. Zahvalnost ljudima koji su dali živote, roditeljima, djeci, svima koji su doprinijeli da ona danas može sjediti u kinu, studirati, smijati se.

„Bez tih stvari ne bi bilo nas. Ne bi bilo mene, ne bi mi ovdje snimali, ne bi bilo ovoga svega.“

Lucija posebno šalje poruku mladima i onima koji o ratu znaju samo iz memova, površnih rasprava i iskrivljenih narativa:

  • da se stavi u tuđe cipele,
  • da pogleda obje strane,
  • da ne sudi.

Zato poručuje:
dođite, platite kartu, pogledajte film, doživite ga.
Ne zato što je to neki „domoljubni zadatak za plus bodove“, nego zato što je barem taj mali dječak Marijan, koji je još uvijek među nama, zaslužio bar djelić podrške zbog svega što je proživio.

Marijan Gubina: „Mogao sam pasti u mržnju. Izabrao sam ljubav.“

U središtu filma i cijele priče je Marijan Gubina – kao desetogodišnji dječak odveden u logor, gdje je proveo 260 dana s obitelji.
Danas je autor knjige, čovjek koji je svoju traumu pretočio u roman, kazališnu predstavu, radio-dramu i film.

Kad govori o svom iskustvu, ne dramatizira. Ne treba. Dovoljno je:

  • prvi šok – pucanje stakala, vrata, ulazak naoružanih ljudi u vlastitu kuću
  • nakon toga – šok za šokom, sve do izlaska iz logora, koji je ponovno bio šok
  • svi ti događaji ostavljaju ožiljke, ali one koji ne polude – zna reći – možda i ojačaju

Marijan otvoreno priznaje da se nakon rata udaljio od vjere.
Tek kasnije, kroz ljubav i obitelj, vratio se onome u što je kao dijete bio odgajan.

Posebno je potresno kad govori o tome što vidi u svijetu kada je riječ o Domovinskom ratu:

  • iskrivljene priče,
  • gotovo nikakvo razumijevanje da se radilo o obrambenom ratu,
  • kod nas „birtijaška politika“ – ozbiljne teme o žrtvama se prelamaju preko šanka, uz cigaretu i ciničan komentar.

Upravo ga je to – revoltiralo.

Zato je:

  • knjiga prevedena na 15 jezika,
  • kazališna predstava prilagođena na druge jezike,
  • film snimljen s engleskim i američkim glumcima, na engleskom jeziku, jer istina o Domovinskom ratu nije samo „naša stvar“.
    To je poruka svijetu o tome tko je bio žrtva, a tko agresor.

Umjesto mržnje, Marijan je izabrao – oproštaj.
Zbog toga ga neki vrijeđaju. Kažu mu da su ga „premalo tukli“.
Ali upravo ti komentari pokazuju koliko zla još ima u ljudima i koliko je, kako sam kaže, potrebno raditi na kulturi mira.

Mladen: „Jedno dijete bi već bilo previše. A brojke koje čujemo – to je ludilo.“

Mladen Marinković, bivši pripadnik Specijalne jedinice policije „Omega“ Bjelovar, tri puta ranjen u Domovinskom ratu, danas član predsjedništva Hvidre RH, gledao je film očima ratnika – i oca.

Za njega ovaj film znači:

  • podsjetnik da u ratu nisu stradavali samo vojnici, nego i djeca,
  • potvrdu da su neki dobrovoljno pregazili i zadnje granice ljudskosti,
  • upozorenje da ne smijemo zaboraviti, jer zaborav je uvod u ponavljanje.

Naglašava da su se oni kao hrvatski branitelji držali ne samo Ženevske konvencije, nego ljudskog morala.
Tko se predao – bio je predan institucijama.

Sučeljavanje s onim što se radilo djeci u logorima, s brojkama i sudbinom Marijana i njegove sestre, jednostavno – ne stane u glavu.

„Imam djecu, imam i unuče.
Ne mogu zamisliti da netko može tako nešto raditi djetetu.
Zato se ovo mora znati i ne smije se zaboraviti.“

Na brojke od kojih se ledi krv u žilama, a koje većini mladih ne znače – ništa:

Tijekom Domovinskog rata kroz srpske koncentracijske logore prošlo je više od 30.000 ljudi. Među njima oko 3.000 žena i oko 500 djece.
U agresiji na Hrvatsku ubijeno je 402 djece.
U logorima je, prema podacima logoraških udruga, najmlađa ubijena osoba imala samo 6 mjeseci, a najstarija 104 godine.

To nisu samo brojke za statistiku. To su nečija djeca, nečije majke, nečiji djedovi i bake. Iza svake od tih brojki stoji priča koja nikad nije ispričana do kraja – i društvo koje se mora odlučiti hoće li je čuti ili će je još jedanput gurnuti pod tepih.

Dubravka Vukoja: glas ratne novinarke, prvog ratnog radija i dokumentarca „Moj glas, moje priče“

Dubravka Vukoja večeras nije samo gledateljica.
Ona je ratna novinarka, dragovoljka Domovinskog rata, majka, žena koja je 1991. godine sudjelovala u osnivanju prvog ratnog radija u Republici Hrvatskoj.
Kasnije je sa suradnicima sudjelovala i u dokumentarnom filmu „Moj glas, moje priče“, u kojem su svjedočili kako je bilo 1991. – kada su im glas i mikrofon bili oružje istine.

U dvorani, dok gleda „260 dana“, Dubravki naviru sjećanja.
Govori da su proradile sve emocije:

  • prisjetila se priča koje je snimala kao mlada novinarka,
  • ljudi koje je tada upoznala,
  • ranjenih, prognanih, silovanih, ubijenih.

Posebno se osvrće na težinu oprosta koji Marijan na kraju filma izgovara.
Kaže:

  • oprostiti ovakvu muku i ovakve ožiljke – teško je čak i najvećem vjerniku
  • ove rane se nose cijeli život,
  • ne nosi ih samo onaj koji je bio u logoru, nego cijela obitelj

Dubravka se osvrće i na ljubav majke koja rodi dijete začeto u silovanju – i mora živjeti s tim svaki dan.
To je tuga koja se ne može izmjeriti.

Podsjeća i na Jakova Sedlara:

  • koliko muke i truda treba da se snimi ovakav film,
  • koliko je teško naći sredstva i logistiku i za „običan mali projekt“, a kamoli za ovakvu temu,
  • koliko je važno da resorna ministarstva prestanu spavati i počnu sustavno financirati filmove koji čuvaju istinu o Domovinskom ratu.

„Mi branitelji ćemo otići“, kaže.
Ostat će – film, pjesma, knjiga, snimljeno svjedočanstvo.
Ako ne snimimo, ako ne napišemo, ako ne kažemo – ostat će praznina koju će netko drugi ispuniti svojim „verzijama“.

Gradonačelnik Hrebak: „ Poruka da se nikad ne ponovi“

Na kraju, ali ne i najmanje važno, riječ preuzima Dario Hrebak, gradonačelnik Grada Bjelovara.

On u filmu vidi:

  • izuzetno tragično i emotivno svjedočanstvo,
  • prikaz strahota Domovinskog rata,
  • ali i poruku mira, tolerancije i suživota.

Naziva Marijana žrtvom Domovinskog rata – civilom, dječakom koji je prošao osobnu tragediju koju je teško i izgovoriti.
Ističe da je dobro što je napravljen ovakav film, jer može govoriti novim naraštajima što je zlo u čovjeku, što rat doista jest – i zašto se ne smije ponoviti.

Pitanje koje visi u zraku, dok ga slušamo, je jednostavno:
Kako naći snage oprostiti nakon svega ovoga?
I još važnije – imamo li mi danas snage uopće čuti ovakvu istinu do kraja?

Što radimo s istinom koju smo čuli?

Nakon projekcije „260 dana“ i svih ovih svjedočanstava, teško je samo otići kući, skuhati kavu i nastaviti skrolati po društvenim mrežama kao da se ništa nije dogodilo.

Jer pitanje nije samo: „Kakav je film?“
Pitanje je:
„Što mi danas radimo s istinom o tom vremenu?“

  • Znamo li, kao društvo, da je bilo više od 20.000 nesrpskih civila u logorima?
  • Da je u logorima bilo više od 500 djece?
  • Da je 402 djece ubijeno, da su bebe završavale iza žice?
  • Koliko mladih to zna? Koliko njih želi znati?

Često čujemo:
„Ne treba kopati po prošlosti.“
„Treba gledati naprijed.“
Ali graditi budućnost na prešućenoj istini isto je što i graditi kuću na pijesku.

Kako je rekao Marijan – prešućivanje istine je isto što i laž.
Ako znamo, a šutimo – dio smo problema.

S druge strane, dok u institucijama ima novca za svakakve projekte, ratne dokumentarce i filmove koji čuvaju sjećanje – mole se za svaku kunu/euro.
Redatelji poput Sedlara, svjedoci poput Gubine, novinarke poput Dubravke, branitelji poput Mladena – oni ne traže spomenik.
Traže da se istina ne zamijeni verzijama, da se sjećanje ne zamijeni zaboravom.

Hoćemo li ovoj priči dati još jedan glas – ili ćemo je opet gurnuti pod tepih?

Ono što danas radimo s ovakvim filmovima pokazuje kakvu Hrvatsku želimo:

  • Hrvatsku koja se srami svoje boli pa je gura u stranu,
  • ili Hrvatsku koja stoji uspravno, zahvalna i svjesna cijene slobode.

„260 dana“ nije lagan film.
Ali možda baš zato – to je film koji trebamo, više nego još jednu „laganu komediju za zaborav“.

Ako mislite da je pretežak za vas ili za vašu djecu –
zapitajte se: je li bio pretežak za desetogodišnjeg dječaka koji ga je proživio?

Gledajući Marijana, Luciju, branitelje i Dubravku nakon filma „260 dana“, teško je ne postaviti si jedno neugodno pitanje: kako je moguće da o djeci iz logora, silovanim ženama, ubijenim civilima i dalje znamo tako malo, a o svemu ostalom tako previše?

Ovaj film ne traži od nas mržnju. Ne traži ni osvetu. Traži nešto puno teže – da pogledamo istini u oči. Istini da je u logorima bilo djece, beba, majki. Istini da su neki naši sugrađani to radili, drugi to gledali, a treći danas govore da je „bilo svačega s obje strane“ kao da je to dovoljno da djeci izbrišeš ime i lice.

Marijan je mogao izabrati mržnju. Mogao je šutjeti, zatvoriti se, potonuti. Umjesto toga – izabrao je svjedočiti. Izabrao je oprost, ali ne i zaborav. Snagu za to pronalazi u ljubavi i vjeri u dragoga Boga, koji jedini može podnijeti toliku nepravdu, a da iz nje izvede život, a ne novu mržnju. To je poruka koja najviše boli, jer nas razotkriva: koliko smo mi, koji nismo bili u logoru, spremni barem izdržati istinu, kad on koji je sve to preživio ne bježi od nje?

Ako ovaj film nešto mijenja, onda je to upravo ovo: više nemamo izgovor da „nismo znali“. Nakon „260 dana“ znamo. I sad je red na nama – hoćemo li se praviti da je to bio samo još jedan film, ili ćemo priznati da se sloboda ne čuva šutnjom, nego istinom.

Mi u Euforija timu djeca smo dragovoljaca Domovinskog rata. Ova nas tema pogađa osobno, u obitelji, u kostima. Naš temelj je vjera u dragoga Boga i oprost – ali bez zaborava. U našim srcima nema mjesta za mržnju, ali ima mjesta za istinu, zahvalnost i sjećanje na sve one koji više ne mogu govoriti.

Oprost da – zaborav nikada.

Kada i gdje možete pogledati „260 dana“ u Bjelovaru?

Nakon bjelovarske premijere za uzvanike s pozivnicama, film „260 dana“ ima i tri projekcije u redovnoj prodaji:

  • Srijeda, 26. studenoga 2025. u 20:00
  • Petak, 28. studenoga 2025. u 20:00
  • Nedjelja, 30. studenoga 2025. u 20:00

Cijena ulaznice: 10 €

Ulaznice se mogu kupiti isključivo na ovim prodajnim mjestima:

  • BP CRODUX PETROL – Sjeverna obilaznica
    Lepirac 1A, Gornje Plavnice, 43000 Bjelovar
  • BP CRODUX PETROL – Južna obilaznica
    43000 Bjelovar
  • Petrol BP Bjelovar
    Križevačka cesta 2, 43000 Bjelovar

te online, putem Eventim stranica.

Ako nakon svega ovoga još dvojite hoćete li ići –
možda je upravo to znak da trebate otići.
Ne zbog filma.
Zbog sebe.
Zbog svoje djece.
Zbog onog dječaka koji je 260 dana u logoru sanjao samo jedno –
da jednog dana netko čuje njegovu priču.

Ranije smo pisali o filmu „260 dana“ – termine prikazivanja i informacije o ulaznicama možete pogledati ovdje:
👉 Film „260 dana“ – projekcije u Bjelovaru

Podatak: 402 djece ubijene u Domovinskom ratu

Podatak: više od 30.000 zatočenika, 3.000 žena, 500 djece u srpskim logorima

Podatak: najmlađa ubijena žrtva 6 mjeseci, najstarija 104 godine

Previous article
Krist Kralj – Tko je kralj moga srca? | Nedjelja Krista Kralja | Danas je dan Gospodnji #3
Next article
“Bojna Čavoglave” – više od pjesme: Thompsonovo priopćenje očima djece dragovoljaca
Euforijahttps://euforijaportal.com
POVEZANI ČLANCI
- Advertisment -
Google search engine

Most Popular

Učitaj još

Recent Comments

© 2025 Euforija portal. Sva prava pridržana.

O nama

Euforija je započela kao internetski radio s misijom da pruži glazbu i sadržaj koji bude emocije.

Nakon velikog broja vjernih slušatelja, prirodno smo proširili priču i na portal.

Bavimo se i video produkcijom te profesionalnim snimanjem iz zraka kroz registriranu djelatnost.

Portal Euforija nije klasičan medij – donosimo retro i aktualno, ali i ono što povezuje ljude: Vjeru, obitelj i domovinu.