Velika Pisanica, 31. listopada 2025. – Iznad maglovite Bilogore, ondje gdje su 1991. odjeknuli prvi pucnji za slobodu, ponovno su se okupili branitelji, učenici i vjernici.
Trideset i četiri godine nakon prve hrvatske oslobodilačke akcije, Velika Pisanica još jednom je odala počast herojima operacije „OTKOS 10“ – akcije koja je promijenila tijek hrvatske povijesti.
Poseban trenutak obilježavanja bili su govori ratne novinarke Dubravke Vukoje, osnivačice prvog ratnog radija u Republici Hrvatskoj, i zapovjednika Tome Fridla, sudionika operacije.
Glas koji je pobijedio strah
Dubravka Vukoja, tada mlada novinarka s mikrofonom u ruci i srcem punim vjere, prisjetila se trenutka kada je nastao prvi ratni radio u Hrvatskoj, u Grubišnom Polju, 17. rujna 1991.
U eteru, samo dva kilometra od neprijateljskih položaja, prenosila je vijesti o borbi koja se tek rađala.
Znala je da je na terenu bilo oko stotinu specijalaca, ali je u eter pustila rečenicu koja je ušla u povijest:
“Tog jutra 31. listopada 1991. došla sam prije šest sati. Čekala sam znak iz Bjelovara. Kad je krenulo – izgovorila sam:
‘Evo upravo u ovog trenutka započinje akcija oslobađanja okupiranog područja naše Hrvatske.’”
“Rekla sam da je iz Bjelovara krenulo tisuću pripadnika dobro naoružane jedinice Omega.”
Ta „bijela laž“, izgovorena s vjerom i odgovornošću, postala je jedno od najmoćnijih oružja informativnog rata.
U neprijateljskim redovima zavladala je panika – mnogi su pobjegli ne pokupivši ni dokumente.
Riječ je, tada, bila jača od metka.
Dubravka je sjetno dodala:
“Ljudi su davali svoje ušteđevine, po 500 DM, da kupe kalašnjikov. Nije bilo straha. Bilo je samo hrvatsko srce i želja da imamo svoju zemlju.”
U istom dahu progovorila je i o težini današnjih vremena:
“Danas mnogi branitelji žive u siromaštvu i bolesti. Oni koji su branili svoj dom često su zaboravljeni. To ne smijemo dopustiti.”
Na kraju govora, uz suze i osmijeh, otkrila je i osobni trenutak:
“Tog dana, 31. listopada, rođen je moj sin. Nisam bila s njim – bio je u Zagrebu kod mojih roditelja. Ali znala sam da sve što radimo, radimo za njih, za našu djecu i njihovu slobodu.”
Glas zapovjednika – istina s prve crte
Nakon nje, riječ je preuzeo Tomo Fridl, tadašnji zapovjednik i branitelj u akciji „OTKOS 10“.
Njegovo svjedočanstvo potvrdilo je svu težinu i veličinu tih dana:
“Najžešća borba bila je kod brda Buban. Od jutra do dva popodne, borba na sto metara udaljenosti. Kad smo probili taj položaj – znali smo da dišemo slobodu.”
Fridl se prisjetio i gubitaka:
“U jednom danu imali smo dva poginula i jedanaest ranjenih. Bilo je bolno, ali vrijedilo je. Jer znali smo da branimo svoje kuće, svoje obitelji, svoju zemlju.”
Dodao je da je Velika Pisanica tada bila okružena srpskim selima, ali da se hrvatsko srce nije dalo slomiti:
“Vratio sam se iz Njemačke, nisam mogao gledati da drugi ratuju za moju domovinu. Nismo imali puno oružja, ali imali smo vjeru i hrabrost.”
Zaključak – istina, ljubav i sjećanje
Trideset i četiri godine poslije, Dubravkina „bijela laž“ i Tomina hrabrost ostaju simboli jednog vremena kada su novinari i branitelji bili rame uz rame.
Kad je riječ bila oružje, a istina štit.
Euforija portal od srca zahvaljuje Dubravki Vukoji, Tomi Fridlu i svim hrvatskim braniteljima.
Hvala vam što ste riskirali život, govorili istinu i vjerovali u Domovinu.
Na poseban način, čestitamo Dubravkinom sinu rođendan – jer taj datum, 31. listopada, zauvijek nosi i osobni i nacionalni pečat:
dan kad se rodio njezin sin i dan kad se rađala slobodna Hrvatska.
Dubravka Vukoja nije samo svjedok jednog vremena – ona je njegov glas.
U dokumentarnom filmu i članku “Moj glas – moje oružje”, objavljenom na portalu Euforija, Dubravka je ispričala kako je mikrofon postao njezino oružje, a riječ njezin metak istine.
Taj isti glas, koji je 1991. odjekivao iz ratnog radija u Grubišnom Polju, i danas svjedoči o snazi istine, vjere i ljubavi prema Domovini.
“Riječ može podići vojsku, ali i utješiti majku. Moj glas je bio moj način borbe.” – Dubravka Vukoja
