U digitalnom dobu prezasićenom kratkim formama i suhoparnim informacijama, od slomljene puške do ministra obrane: Ratna ispovijest maloljetnog branitelja Ivana Anušića u podcastu koji mijenja percepciju povijesti YouTube kanal “Domovinski rat – Borna Marinić” predstavlja rijedak i dragocjen arhiv ljudskosti. Mladi povjesničar Borna Marinić, s iznimnim talentom za vođenje razgovora koji nadilazi puko prepričavanje događaja, stvorio je platformu na kojoj se povijest ne čita, već osjeća. Njegov profesionalan, a opet duboko empatičan pristup, omogućuje da se priče o Domovinskom ratu ispričaju kroz emocije, strahove i nade onih koji su ga proživjeli. U svojoj jubilarnoj 90. epizodi podcasta “Gdje si bio ’91”, ugostio je osobu koju javnost danas poznaje kroz prizmu visoke politike: Ministra obrane Ivana Anušića. No, ono što su gledatelji dobili nije bila priča političara, već sirova, iskrena i potresna ispovijest dječaka koji je sa 17 godina školsku klupu zamijenio blatnjavim rovom, a bezbrižne snove mirisom baruta.
“Ovo neće završiti samo na tome”: Odluka koja je odredila životni put
Priča Ivana Anušića ne započinje u ministarskom kabinetu, već u njegovom rodnom Antunovcu 1991. godine. Dok su njegovi vršnjaci sanjali o ljetu i prvim ljubavima, on je promatrao kako se nad ravnom Slavonijom nadvijaju oblaci sukoba. “Ja sam bio tada treći razred srednje škole”, započinje Anušić mirnim, ali odmjerenim glasom. “I moj Antunovac je bio već ’90. godina na jednoj granici sukoba… Već tada sam shvatio i bio potpuno siguran da ovo neće završiti samo na tome, nego će to zasigurno biti jedan puno veći i ozbiljniji sukob.”
Ta spoznaja, preuranjena za jednog tinejdžera, natjerala ga je na odluku odraslog čovjeka. Već u ožujku 1991., dok su mu kolege iz razreda još uvijek bili samo učenici, on noću odlazi na nenaoružane seoske straže. Prioriteti su se nepovratno promijenili. “Razmišljao sam o tome da je ovo nekako meni prioritetnije nego završiti tu školu. Školu sam smatrao, ima vremena, završit ću je.”
Roditeljsko protivljenje bilo je, naravno, snažno i razumljivo. No, njegova odlučnost bila je jača od roditeljskog straha. Zaprijetio je da će, ako mu ne dopuste braniti svoj dom, otići na bilo koje drugo ratište u Hrvatskoj. Ta ga je tvrdoglavost, na koncu, ostavila “na oku” starijoj braći u Antunovcu, gdje se s grupom vršnjaka priključio Antunovačkoj satniji. “Svi smo mi bili vrlo mladi i neiskusni”, priznaje, opisujući neku vrstu nevine hrabrosti i zajedništva koje je vladalo u tom prvom, kako ga paradoksalno naziva, “lijepom periodu”, prije nego što je rat pokazao svoje najbrutalnije lice i odnio živote petorice njegovih školskih kolega.
Ponos i hladan tuš: Priča o prvoj, slomljenoj pušci
Svaki vojnik pamti svoje prvo oružje. Anušić je zadužio M48, popularnu “tanđaru”, sa svega dvadeset metaka. “Tjedan, dva bio sam pun hrabrosti i ponosa što imaš pušku u ruci”, prisjeća se. “Mislio sam da je svijet moj.” Taj osjećaj sigurnosti, taj simbol obrane, rasplinuo se na najnevjerojatniji mogući način.
Tijekom prvog pješačkog napada, u mraku rova, došlo je vrijeme da se oružje isproba u borbi. “Ja ubacim jedan metak – tup, neće. Izbacim drugi metak – tup, neće.” Prijatelj suborac, koji je služio JNA i bolje poznavao oružje, posumnjao je u ispravnost puške. Rastavili su zatvarač i otkrili šokantnu istinu: Slomljena udarna igla. Puška kojom je tjednima ponosno čuvao stražu i koja mu je ulijevala lažni osjećaj sigurnosti, bila je potpuno neupotrebljiva. Bio je to brutalan i slikovit simbol razoružanosti i situacije u kojoj su se našli prvi hrvatski branitelji. “To je jedna onako smiješna situacija koja je mogla završiti puno tragičnije”, zaključuje Anušić.
Vatreno krštenje i neočekivani heroji
Prekretnica se dogodila u rujnu, kada je skupina od 53 vojnika i rezervista JNA, izgubivši se, izbila braniteljima Antunovca iza leđa. Šesnaestak hrvatskih branitelja našlo se oči u oči s trostruko brojnijim, ali dezorijentiranim neprijateljem. Nakon napete situacije i uzajamnih poziva na predaju, vojnici JNA su se predali. “I tada sam ja zarobio svoju prvu automatsku pušku, kalašnjikov”, govori Anušić, opisujući trenutak koji ga je od dječaka s neispravnom puškom pretvorio u naoružanog vojnika. Cijev puške koju je preuzeo od rezervista bila je još vruća. Taj dan, njegova mala postrojba naoružala se do zuba.
U razgovoru se otkriva i nevjerojatna, gotovo filmska priča o prebjegu oklopnog transportera JNA na hrvatsku stranu. Posadu je vodio zapovjednik Nenad Krstić, mladić iz Srbije, koji, kako Anušić prepričava, “nije htio pucati po civilima”. Dovezao je transporter i odlučio ostati boriti se s njima. Nažalost, njegova hrabra priča imala je tragičan kraj: Poginuo je desetak dana kasnije. Danas, most u blizini nosi njegovo ime, kao vječni spomen na čin ljudskosti u vremenu mržnje.
Snaga koja nadilazi strah: “Nisam mogao zamisliti da odem”
Kada su borbe postale žešće i kada su prvi suborci počeli ginuti, neki su, razumljivo, napustili postrojbu. Borna Marinić postavlja ključno pitanje: Koji je bio faktor da on nije? Što je prevladalo strah koji je sigurno postojao?
“Samo lud čovjek se ne boji”, odgovara Anušić iskreno. “Naravno da sam se bojao. Ali ja nisam vidio nijednu, nisam jednostavno zamislio opciju da ja odem s tog položaja, da napustim, da kažem ‘više neću’ i da se onda nakon dvije godine ili godinu dana moram vratiti među te ljude. Nisam mogao uopće zamisliti da to učinim. Odlučio sam ostati po svaku cijenu. I nisam nikad požalio.”
Ta rečenica sažima etos jedne generacije: Odgovornost prema zajednici, osjećaj dužnosti i svijest da povratka na staro nema.
Poziv na gledanje priče koja se mora čuti
Ovaj članak temelji se samo na prvih tridesetak minuta dvosatnog razgovora. U nastavku podcasta, Ivan Anušić detaljno opisuje najteži dan u svom životu – 6. listopad 1991., pad farme Orlovnjak, borbu prsa u prsa i događaje koji su ga zauvijek obilježili.
Priča Ivana Anušića, ispričana u podcastu “Gdje si bio ’91”, više je od ratnog sjećanja. To je lekcija o odrastanju u nemogućim uvjetima, o hrabrosti koja se rađa iz nužde i o odlukama koje definiraju karakter. Profesionalnost i senzibilitet Borne Marinića omogućili su da ova važna priča bude zabilježena na autentičan i dostojanstven način. Zato, ako želite razumjeti ne samo ministra, već čovjeka i vrijeme koje ga je oblikovalo, odvojite vrijeme i pogledajte cijelu epizodu. Vrijedna je svake minute.
Ako vas je ova priča ispunila ponosom, pozivamo vas da pročitate i našu emotivnu reportažu o Gradu Heroju, Vukovaru.
