8. listopada – dan kad smo dokazali da sloboda ima ime: Hrvatska, postoje datumi koje učimo u školi. 25. lipnja, dan kad smo proglasili želju za neovisnošću. 8. listopada, dan kad smo tu želju potvrdili i raskinuli sve veze s Jugoslavijom. Ali istina o stvaranju Hrvatske ne stane ni u jedan datum. Istina je zapisana u ljetu i jeseni 1991. godine – u srcima milijuna običnih ljudi, u nevjerojatnoj hrabrosti branitelja i u žrtvi gradova heroja. Ovo nije priča o politici. Ovo je priča o narodu koji je, kad su mu oduzeli sve, pronašao snagu u sebi i stvorio nemoguće.
Svijet je gledao, a mi smo bili sami i razoružani
Dok su političari vodili svoje bitke, hrvatski narod je bio suočen sa zastrašujućom istinom. Uveden nam je embargo na uvoz oružja, čime nam je svijet praktički zavezao ruke. Oružje naše vlastite Teritorijalne obrane, koje smo desetljećima plaćali, bilo je oduzeto i predano u ruke JNA – vojske koja se od “narodne” pretvorila u našeg najvećeg neprijatelja. S jedne strane stajala je četvrta vojna sila Europe, s tisućama tenkova i aviona. S druge strane stajali su naši očevi, braća i sinovi. U tenisicama, s lovačkim puškama i srcem velikim kao Velebit. Svijet je mislio da nemamo nikakve šanse. I po svakoj logici, nisu bili u krivu.
Vukovar: Kako je slomljeni grad spasio cijelu Hrvatsku
U tom paklu 1991. godine, jedan je grad postao simbolom otpora koji je zadivio svijet. Vukovar. Dok su ga stotine tenkova i tisuće vojnika mjesecima ravnali sa zemljom, šačica branitelja u starkama činila je čuda. Svaki srušeni avion, svaki uništeni tenk, svaki dan koji je Vukovar izdržao bio je dan koji je ostatak Hrvatske dobio na dar. Dan da se organiziramo, da se naoružamo, da od mladića u trapericama stvorimo vojsku. Vukovar je pao, ali njegova žrtva nije bila uzaludna. Krvareći mjesecima, taj grad heroj slomio je kičmu najjačem udaru agresora i kupio nam je vrijeme – najvrjedniju valutu u ratu. Vukovar nije obranjen, ali je obranio Hrvatsku.
Hrvatska koja se branila sa svih strana
Dok je Vukovar gorio na istoku, Hrvatska je krvarila i na jugu, u Dubrovniku – gradu svjetske ljepote koji je postao simbol besmisla rata. Granate su padale na zidine stare više od tisuću godina, ali duh Dubrovnika nije se slomio. Branili su ga pomorci, ribari, studenti, ljudi koji nikada nisu držali pušku, ali su znali što znači čuvati dom.
U isto vrijeme, Dalmacija, Lika, Banovina, Zapadna Slavonija i gotovo svaki kutak zemlje disali su zajedno. Dok su neki branili crtu bojišta, drugi su dijelili posljednji komad kruha, skrivali ranjenike ili pomagali izbjeglicama. Bilo je to vrijeme kad su Hrvati – i svi drugi koji su ovu zemlju zvali domom – stajali rame uz rame, vođeni samo jednim snom: da Hrvatska preživi.
Pobjede o kojima se premalo priča
I dok je cijeli svijet gledao tragediju Vukovara, na drugim bojištima događala su se čuda. U jesen ’91., dok je neprijatelj bio najjači, naši dečki su pokazali da srce pobjeđuje čelik. U Zapadnoj Slavoniji, u operacijama “Otkos 10” i “Orkan ’91”, hrvatski branitelji su, unatoč svemu, krenuli u protunapad. Oslobađali su selo po selo, metar po metar. To nisu bile operacije vođene iz udobnih ureda. To su bile pobjede izvojevane hrabrošću ljudi koji su donedavno bili konobari, poljoprivrednici, radnici. Oni su dokazali da hrvatski duh nije slomljen. Dokazali su da se ne samo branimo, već i pobjeđujemo.
Srce koje je stvorilo i sačuvalo domovinu
I zato, kad se vratimo na onaj 8. listopad i odluku donesenu u podrumu Inine zgrade, ona dobiva potpuno drugačije značenje. Ta odluka nije stvorila neovisnost. Ona ju je samo formalno potvrdila. Neovisnost su tog ljeta i te jeseni stvarali branitelji na prvoj crti, majke koje su strahovale za svoje sinove, liječnici u ratnim bolnicama i svaki građanin koji se nije predao. Političari su tada morali imati hrabrosti potvrditi ono što je narod već izborio – slobodu plaćenu krvlju i žrtvom.
Zato ovo nije samo priča o datumu. Ovo je priča o generaciji koja je, kad je bilo najteže, pokazala da je ljubav prema domovini jača od bilo kojeg oružja. Istina je da Hrvatska i danas ima svojih problema, ali imamo zemlju koju moramo čuvati. Priča o hrabrosti naših ljudi ne smije nikada biti zaboravljena. Hrvatska ima budućnost – jer ju grade ljudi koji vole, stvaraju i vjeruju.
Hrvatska je domovina svih njezinih građana – bez obzira na vjeru, ime ili porijeklo – jer su je u ratu branili i Hrvati i pripadnici drugih naroda koji su u njoj vidjeli svoj dom. Svima koji su tada stali u obranu zemlje – i onima koji su još s nama, i onima kojih više nema – hvala za slobodu, hrabrost i domovinu.
Ako vas zanima više o herojstvu i patnji grada heroja, pročitajte članak Vukovar – put suza i ponosa.
