U utorak, 7. listopada 2025. godine, u Sarajevu je u 72. godini života preminuo Halid Bešlić, jedan od najpriznatijih i najvoljenijih pjevača narodne glazbe čija je karijera trajala gotovo pet desetljeća. Njegova smrt, koja je uslijedila nakon kraće i teške bolesti, ostavlja neizbrisivu prazninu na glazbenoj sceni Bosne i Hercegovine i cijele regije, gdje je Bešlić bio ne samo glazbenik, već i istinski kulturni fenomen i simbol jednog vremena.
Glazbeni put od kavane do stadiona
Karijera Halida Bešlića započela je sredinom sedamdesetih godina na pozornicama sarajevskih restorana i kavana, gdje je svojim jedinstvenim vokalom i interpretacijom stjecao prve poklonike. Diskografski debi ostvaruje 1979. godine, čime započinje njegov strelovit uspon. Tijekom osamdesetih godina, s albumima poput “Neću, neću dijamante” i “Zlatne strune”, etablirao se kao jedna od najvećih zvijezda tadašnje bivše države. Njegova popularnost nije bila ograničena samo na prodaju ploča; Bešlić je postao koncertna atrakcija čiji su nastupi punili dvorane i stadione, a njegova sposobnost da stvori neposredan i prisan odnos s publikom postala je legendarna.
Fenomen koji je nadišao glazbu i granice
Uspjeh Halida Bešlića leži u njegovoj rijetkoj sposobnosti da nadiđe žanrovske, generacijske, pa i nacionalne granice. Njegove pjesme, koje su se bavile univerzalnim temama ljubavi, nostalgije, prolaznosti života i odanosti zavičaju, pronašle su put do iznimno širokog kruga slušatelja. U njima nije bilo kalkulacije ni lažnog sjaja; postojala je samo sirova, prepoznatljiva emocija “čovjeka iz naroda” s kojom su se milijuni mogli poistovjetiti. Time je postao više od pjevača – postao je simbol zajedništva i poveznica među ljudima u regiji, a pjesme poput “Miljacke” ili “Prvog poljupca” stekle su status neslužbenih himni koje su neizostavan dio privatnih i javnih slavlja.
Godine oporavka i naslijeđe
Život Halida Bešlića obilježila je i teška prometna nesreća 2009. godine, nakon koje se, iskazavši iznimnu snagu i volju, uspio oporaviti i vratiti glazbi. Taj period njegovog života dodatno je učvrstio sliku o njemu kao o borcu i umjetniku nesalomljivog duha. Njegov utjecaj i naslijeđe ogledaju se u diskografiji koja broji više od dvadeset studijskih albuma i stotine pjesama koje danas čine kanon narodne glazbe. Iza njega ostaje glazbena ostavština koja će nedvojbeno nastaviti živjeti, služeći kao trajni spomenik njegovoj umjetničkoj veličini i ljudskoj toplini.
Odlaskom Halida Bešlića zatvara se jedno od najvažnijih poglavlja glazbene povijesti regije. Njegov doprinos nemjerljiv je, a naslijeđe koje ostavlja nadilazi granice same glazbe, postajući trajni dio kolektivnog identiteta i sjećanja. Iako je njegov fizički glas utihnuo, pjesme koje je ostavio u amanet nastavit će živjeti, služeći kao vječni svjedok o veličini umjetnika i, prije svega, čovjeka koji je znao voljeti i koji je bio voljen.
Od Halida pjesme učile su nas ljubavi i prkosu uz stihove “Otrova”, “Zbogom noći, zbogom zore” i “Eh, kad bi ti”. Bile su zvučna kulisa prvih ljubavi, vjenčanja i rastanaka. U najtežim vremenima, tješile su nas i čuvale sjećanja uz “Grade moj”, a kasnije ponovno gradile mostove uz “Prvi poljubac”. Na kraju, postale su sigurna luka i komad domovine za sve generacije, sažete u jednoj rijeci, u jednoj pjesmi kao što je “Miljacka”. To je naslijeđe koje se ne mjeri ni tiražama ni nagradama.
Njegove pjesme nisu bile samo glazba; one su bile dokumenti naših života. Bile su zvučna kulisa prvih ljubavi, vjenčanja, rođenja i rastanaka. Postale su sigurna luka za dijasporu, komad duše koji stane u tri minute i koji se nosi u srcu. Davale su glas onim osjećajima koje sami nismo znali ili smjeli izreći, postajući tihi prijatelj u samoći i najglasniji suborac u veselju. To je naslijeđe koje se ne mjeri ni tiražama ni nagradama.
Hvala ti, Halide, za svaku notu koja je utješila, za svaki stih koji je ohrabrio i za osjećaj da u radosti i tuzi nikada nismo bili sami.
