U subotu, 4. listopada, ekipa Euforija portala, zajedno s mještanima Općine Severin predvođenim načelnikom Antoniom Babecom i posjetiteljima iz drugih krajeva naše županije, bila je u Vukovaru. Srcem i mislima. Ovo nije bila tek reportaža, već hodočašće. Bio je to dan hodanja stazama heroja, dan odavanja počasti žrtvi, dan tihog upijanja snage koja izranja iz svake stope ovog grada. Jer svako spomen-obilježje u Vukovaru priča je za sebe – priča o nadljudskoj hrabrosti, o boli koja nikada u potpunosti ne prolazi, ali i o nesalomljivoj nadi koja tinja u duši Hrvatske.

Glas istine: Naš vodič Igor Vlašić, vukovarski branitelj koji je preživio Golgotu

Da biste istinski razumjeli Vukovar, nije dovoljno čitati knjige ili gledati dokumentarce; morate čuti glas onih koji su postali njegova živa povijest. Kroz ovaj dan ispunjen bolom i ponosom, kroz labirint teških sjećanja, vodio nas je upravo takav čovjek: Igor Vlašić – vukovarski branitelj i voditelj memorijalnog programa. Njegov glas nije bio glas kustosa koji ponavlja naučene činjenice. Bio je to miran, ali čvrst glas preživjelog, glas čovjeka koji je na svojoj koži iskusio ono što je sam nazvao “Golgothom tih 87 dana opsade”. Zbog toga svaka njegova rečenica nije bila samo informacija, već duboka životna lekcija. Svoje vodstvo započeo je riječima koje su istovremeno bile i skromne i pune goleme težine: “Imao sam izuzetnu priliku i zaista mi je bilo drago što sam mogao sa stanovnicima općine Severin posjetiti i obići Grad Vukovar.” No, iza te skromnosti stajala je misija. “Sve lokacije koje mi obilazimo prikaz su Domovinskog rata, naše lijepe i Grada Vukovara, ali ono što je najvažnija činjenica… Jest da se zaista nikada priča naših branitelja i priča Domovinskog rata ne zaboravi.” U toj jednoj rečenici sažeta je cijela svrha Vukovara danas: Pamćenje kao temelj, a ne kao oružje. A onda je, nakon kratke stanke i pogleda koji je obuhvatio cijelu našu grupu, izgovorio rečenicu koja je srž svega i koja najsnažnije odjekuje: “Ovo ne govorimo zaista u kontekstu da nekoga mrzimo, nego da zaista nauče nove generacije kako bi se trebali ophoditi, kako bi trebali živjeti i imati pravi suživot sa drugim nacijama.” Čuti te riječi – poziv na suživot i budućnost od čovjeka koji je imao svaki razlog da ostane zarobljen u prošlosti – trenutak je koji se ureže u pamćenje. To je lekcija iz ljudskosti koja nadilazi svaku povijesnu priču. Svoj je uvod zaključio snažnom, narodnom porukom: “Trebamo gledati pozitivno, gledati hrabro, ali nikad prošlost da se ne zaboravi.” Te riječi postale su naš moralni kompas za sve ono što smo taj dan trebali vidjeti, osjetiti i razumjeti.

Prva postaja: Trpinjska cesta – tamo gdje je srce tuklo jače od čelika

Naš put započeo je na mjestu koje je postalo sinonim za otpor, na asfaltu koji je upio krv heroja – na Trpinjskoj cesti. Hodati njome danas, dok jesenji vjetar njiše grane, gotovo je nestvarno. Ušli smo u Spomen dom hrvatskih branitelja, mjesto koje nije samo muzej, već svetište. Unutra, među ostacima oružja, fotografijama mladih lica punih prkosa i osobnim predmetima branitelja, osjeća se gotovo opipljiva energija. To je svjedočanstvo o čudu, o tome kako je šačica loše naoružanih, ali nevjerojatno hrabrih ljudi u tenisicama zaustavljala čeličnu silu jedne od najvećih europskih vojski. Vani smo, u dubokoj tišini, stali pred spomenikom general-bojniku Blagi Zadri. On nije bio samo zapovjednik; bio je otac, brat i vođa koji je uvijek išao prvi. Njegovo ime, kao i ime Marka Babića koji je na ovom istom mjestu uništio 14 tenkova, simboli su otpora koji se ne može slomiti. Na Trpinjskoj cesti ne učite o povijesti, vi osjećate vječni dug prema divovima koji su nam poklonili budućnost.

Druga postaja: Vukovarska bolnica – krik čovječnosti u paklu podruma

Nakon Trpinjske ceste, gdje smo se napunili ponosom na herojstvo, naš put nas je odveo na mjesto gdje se taj ponos miješa s najdubljom boli – u krug Nacionalne memorijalne bolnice “Dr. Juraj Njavro”. Već samim ulaskom osjećate kako se atmosfera mijenja. Ulazite u prostor tišine i pijeteta. U maloj, zamračenoj dvorani, počelli smo gledati video od 12 minuta, tišinu je prekinuo glas koji je postao simbolom vukovarske patnje, humanosti i otpora – glas heroine, pokojne dr. Vesne Bosanac. Na platnu su se počele redati slike koje paraju dušu: Slike ranjenika po hodnicima, lica napaćenih civila, djece. Njen glas, nevjerojatno miran usred tog apokaliptičnog kaosa, pričao je o stotinama ranjenika koji su svakodnevno pristizali, o operacijama koje su se izvodile u nemogućim uvjetima, pod svjetlom agregata i svijeća, dok se cijela zgrada tresla i urušavala od udara više stotina granata dnevno. Pričala je o neljudskim uvjetima u kojima je stradalo i mnogo djece. Ispričala je i o trenutku kada je golema avio-bomba, tzv. “krmača”, probila nekoliko etaža bolnice i zaustavila se, nasreću, neeksplodirana – jedno od mnogih vukovarskih čuda.

Nakon filma, krenuli smo niz stepenice, a svaki korak bio je silazak dublje u srce tame, ne samo fizičke, već i one povijesne. Zrak je odmah postao teži, gušći. I danas, desetljećima kasnije, osjeća se taj specifičan, mučan miris – teška mješavina vlage, prašine starog betona, lijekova i nečeg neopisivog, onoga što je naš vodič nazvao ‘mirisom straha’. Tamo smo čuli potresan detalj o posljednjim danima: Zbog potpune nestašice, svaki ranjenik imao je pravo na samo pola litre vode dnevno. Morao je donijeti nemoguću odluku – hoće li tu dragocjenu tekućinu popiti, ili će njome očistiti svoju otvorenu, gnojnu ranu. Prolazili smo uskim hodnicima gdje su nekada ležali krevet do kreveta, gdje je u jednom trenutku bilo smješteno više stotina najtežih ranjenika. Gledajući te prostorije, gotovo da možete čuti jecaje boli, tihe molitve i plač djece.

A onda nam je Igor Vlašić stao i glasom punim težine ispričao posljednji, najstrašniji čin ove tragedije. Pričao je o 20. studenom 1991., o ulasku JNA i paravojske u bolnicu. Pričao je o lažnim obećanjima evakuacije, o nadi koja je na trenutak bljesnula u očima iscrpljenih ljudi. A zatim je opisao izdaju. Brutalno odvajanje muškaraca, najtežih ranjenika s gipsevima i ranama, civila, pa čak i medicinskog osoblja. Opisao je njihovo ukrcavanje u autobuse koji ih nisu vodili na slobodu, već ravno na stratište Ovčare. Slušajući ga, stajali smo na istom onom mjestu gdje je njihova sudbina zauvijek zapečaćena, a osjećaj apsolutne nemoći, hladnoće i tuge rezao je zrak. To nije samo priča koju čujete; to je rana koja u podrumima vukovarske bolnice i danas, jednako snažno, boli.

Treća postaja: Memorijalno groblje – gdje 938 bijelih križeva vrišti u tišini

Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata dočekala nas je prizor koji oduzima dah i slama srce: beskrajno more od 938 bijelih mramornih križeva, savršeno poredanih na pokošenoj travi, koji sežu dokle god pogled seže. Svaki stoji za jedan brutalno prekinut život, jednu uništenu obitelj, jedan neodsanjani san. Ovdje riječi gube smisao, a ostaje samo tišina, teška i ispunjena poštovanjem. U toj svečanoj tišini, delegacija Općine Severin, predvođena načelnikom Antoniom Babecom, u tišini je i s dubokim pijetetom položila vijenac u podnožje središnjeg spomenika s vječnim plamenom. U očima svih prisutnih vidjele su se suze pomiješane s gorčinom, ali i s neizmjernim ponosom na žrtvu koja nije bila uzaludna. Nakon toga, svi zajedno, kao jedna duša, zapalili smo svijeće. Mali plamenovi nade i sjećanja za sve pale heroje, za sve očeve, sinove i kćeri koji ovdje počivaju. Neka im je vječna slava i hvala.

Četvrta postaja: Ovčara – mjesto gdje i Bog plače

Put nas je dalje vodio na jedno od najmračnijih stratišta moderne Europe, na Ovčaru. Prvo smo ušli u Spomen dom Ovčara, hangar užasa. U potpunom mraku, jedino svjetlo dopire s lica i imena žrtava projiciranih na strop, koja se polako, u staklenoj spirali, spuštaju u crni ponor bez dna, simbolizirajući njihovo stradanje i put u smrt. Po hladnom betonskom podu rasute su čahure metaka, nijemi svjedoci smaknuća. Ovdje jeza ulazi pod kožu. Slušali smo o strahotama, o tome kako su ranjeni branitelji i civili ovdje bili mučeni i zlostavljani satima prije nego što su odvedeni na pogubljenje. To je mjesto gdje je mržnja pokazala svoje najstrašnije lice. Nakon hangara, otišli smo do same masovne grobnice Ovčara. To je danas naizgled mirna, zelena poljana s jednostavnim kamenim spomenikom. Ali tišina je ovdje teška, ona vrišti. Stojite na zemlji koja je upila krv preko 200 nevinih ljudi, mučenih i ubijenih, i jedino što možete je pognuti glavu, moliti i u sebi obećati da ih nikada nećete zaboraviti.

Peta postaja: Vojarna – kako je spašena Hrvatska

Da bismo shvatili ne samo žrtvu, već i čudo vojničkog otpora, posjetili smo Memorijalni centar Domovinskog rata. Tamo nas je dočekao brigadir Hrvatske vojske Ivanović koji nam je održao predavanje koje je bilo više od lekcije; Bilo je to svjedočanstvo o tome kako je Vukovar spasio Hrvatsku. Objasnio nam je dramu potpune okruženosti grada, kako su branitelji ostali bez ičega. Jedina veza sa svijetom bio je opasni zračni koridor noću, kroz koji su se malim avionima pokušavale dopremiti zalihe. Koliko je to bilo teško, svjedoči i nevjerojatan pronalazak: Prije nekoliko godina, 29 godina nakon bitke, u polju je pronađen jedan sanduk s padobranom, netaknut, pun prijeko potrebne pomoći koja nikada nije stigla do branitelja. Brigadir nam je pokazao i svoje čizme, izložene u muzeju, kao simbol puta koji su prošli. Pričao je o herojskom, ali i tragičnom pokušaju proboja, kada su se neki branitelji odlučili na borbu za izlazak iz obruča. Njegova ključna poruka je bila: “Morate razumjeti, slomivši zube na Vukovaru, agresor je izgubio snagu i vrijeme. Vukovar je pao, ali Hrvatska je spašena.”

Glas savjesti: Priča o Jean-Michelu Nicolieru

Među herojima Vukovara, jedno ime stoji kao simbol univerzalne ljudskosti i nepravde – Jean-Michel Nicolier. Mladić iz Francuske, koji je gledajući rat na televiziji odlučio da ne može stajati po strani. Došao je u Hrvatsku, zemlju koju nije poznavao, ali za čiju se slobodu odlučio boriti. Borio se rame uz rame s Hrvatima, a ranjen je i zarobljen u vukovarskoj bolnici. Odveden je na Ovčaru. Tamo su ga, kako svjedoče preživjeli, krvnici dodatno mučili i na kraju ubili, a jedan od bizarnih, neljudskih razloga za njihovu okrutnost bile su njegove žute čizme koje je nosio. Njegovo tijelo do danas nije pronađeno. No, njegove riječi, snimljene u bolnici netom prije smrti, ostale su kao vječni spomenik njegovoj žrtvi: “Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše patnje. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Ovo nije rat, ovo je klaonica” Jean-Michel je stranac koji je postao hrvatski brat, simbol da se za pravdu i slobodu bori srcem, a ne putovnicom.

Šesta postaja: Grad koji diše – između baroknih rana i europske budućnosti

Obilazak samog grada pokazao nam je Vukovar u svoj njegovoj slojevitosti. Vidjeli smo kako se gradi, moderna luka za kruzere, simbol budućnosti i života koji se vraća na moćni Dunav. No, odmah pokraj, vidjeli smo i uništene, izrešetane barokne zgrade, nijeme svjedoke divljaštva i urbicida. Tada smo stali pred jednom posebnom ruševinom, nekadašnjom Gašparovom apotekom. Zgrada, zaštićeni spomenik kulture, uništena u ratu, danas je postala svjetski poznata kao “Kuća cvijeća”. Njen vlasnik, odustao je od obnove, ali nije odustao od prkosa i ljepote. Redovito dolazi i zalijeva predivno, bujno cvijeće koje raste iz njenih rana. Taj nevjerojatni kontrast života koji cvjeta iz uništenja, ta tiha upornost, savršena je metafora za sam Vukovar – grad koji odbija umrijeti i koji, unatoč svemu, pronalazi način da cvjeta.

Veliko finale: Vodotoranj – prkos koji para nebo

Naš put završio je usponom na vukovarski Vodotoranj, krunu našeg hodočašća i simbol neslomljivosti. Penjući se uz 200 stepenica unutar ranjenog, ali nikad pokorenog diva, mislili smo na dva gotovo mitska heroja – Ivicu Ivanika i Hrvoja Džaltu. Dok je po Vodotornju, tom betonskom divu visokom preko 50 metara, padalo više od 600 granata i projektila, dok su ga parali bezbrojni meci, njih dvojica su, noć za noći, pod kišom smrti, činili nešto nevjerojatno. Penjali su se na vrh. Nitko im to nije naredio. “Ivanika je jedne noći zgrabio hrvatsku zastavu i krenuo stepenicama uz toranj. Nitko ga nije tamo poslao, sam se toga dosjetio,” prisjetio se njihov zapovjednik. Iz čistog prkosa, iz inata, iz ljubavi prema domovini koja se rađala u krvi, dizali su i vješali hrvatsku zastavu kako bi je ujutro vidjeli i branitelji na položajima i civili u vlažnim podrumima. Ta zastava na Vodotornju bila je više od komada tkanine. Bila je to poruka. Poruka da Vukovar još stoji, da srce otpora još uvijek kuca, da nada nije umrla. Ta dva heroja, kao i tisuće drugih znanih i neznanih, dali su život za našu zemlju, a njihova nadljudska hrabrost utkana je u svaku ranu i svaku pukotinu ovog obnovljenog simbola hrvatskog zajedništva koji danas ponosno stoji i prkosi nebu i zaboravu.

Obveza koju nosimo u srcu

Otišli smo iz Vukovara drugačiji. Obogaćeni za iskustvo, ali i opterećeni svetom odgovornošću. S gorčinom u srcu zbog patnje, ali s neizmjernim, gotovo bolnim ponosom na heroje koji su hodali tim ulicama. Vukovar nije samo grad i nije samo lekcija iz povijesti. On je moralni kompas koji nam pokazuje što znači voljeti svoju zemlju do kraja. On je trajna obveza za sve nas – obveza da pamtimo njihovu žrtvu, da živimo vrijednosti za koje su umrli, da gradimo Hrvatsku dostojnu njihove hrabrosti i da nikada, nikada ne dopustimo da se zaboravi. Jer zaboraviti Vukovar, značilo bi izdati i njih, i sebe, i samu Hrvatsku.

Vukovar. Da se nikad, nikad ne zaboravi.