Trenutak koji para srce
Petak, 26. rujna 2025., 17:30 sati. Bjelovar je utihnuo. U dvorani Kulturnog i multimedijskog centra okupili su se branitelji, obitelji, mladi i veterani novinarstva. Svi su gledali u žene koje su jednom davno, dok su granate parale nebo, dok su se ljudi opraštali od svojih najmilijih, uzele mikrofon i odlučile – naš glas će biti naše oružje.
Na predstavljanju dokumentarnog filma “Moj glas, moje oružje” emocije su se mogle rezati u zraku. Kada je govorila Dubravka Vukoja, ratna novinarka i jedna od protagonistica filma, vrijeme se zaustavilo. Nije govorila samo o novinarstvu. Govorila je o žrtvi koju razumiju samo majke. “Imala sam dvoje male djece,” otkrila je publici, “zbrinula sam ih kod roditelja u Zagreb. Rekla sam mami, ako mi se nešto dogodi, sigurna sam da će djeca biti na sigurnom.” U toj jednoj rečenici sažeta je sva težina odluke – ostaviti vlastitu djecu kako bi se istinom branila domovina za svu djecu. Mnogi su u publici obrisali suze.
To nije bio samo film. To je bilo podsjećanje da je sloboda plaćena i glasom, i suzom, i majčinskom hrabrošću.
Tranzistor – oružje protiv tame
U filmu i na pressici stalno se vraćao simbol jednog malog predmeta – tranzistora. Taj jednostavan radio-aparat bio je prozor u istinu i najjače oružje protiv neprijateljske propagande.
“Nama su dečki javljali koji su bili u rovovima,” objasnila je Dubravka, “da su sve vijesti slušali na ratištu, na malim tranzistorima. Bilo je bitno samo da imaju baterije.” Za branitelje, ti glasovi bili su znak da nisu sami. Svaka riječ bila je poput metka ispaljenog u laž, svaka vijest poput okrjepe.
Na tim frekvencijama nisu bile samo vijesti. Emitirale su se i domoljubne pjesme – Prljavo kazalište, ET, Psihomodo Pop, Daleka obala, Aid band, Marko Perković Thompson i mnogi drugi. Svaka nota bila je poput lijeka, podizala je moral tamo gdje je granata pala, gdje su rovovi bili blatni. Za branitelje je tranzistor bio ono što je danas mobitel – društvena mreža i znak da Hrvatska diše.
Žene na prvoj crti istine
Ove novinarke nisu izvještavale iz sigurnih ureda. Njihov glas bio je na prvoj crti, rame uz rame s velikanima poput Siniše Glavaševića. Njihova predanost bila je apsolutna. “Dogodilo se da danima nisam imala potrebe niti jesti, niti piti,” posvjedočila je jedna od njih, “samo da vijest ode u svijet, da ljudi saznaju istinu što se događa.”
Koristile su i ono što se nazivalo “bijelim lažima” – ratnu taktiku s mikrofonom u ruci. Jedan takav primjer ledi krv u žilama. “Trebali smo izvijestiti da djeca odlaze iz Otočca,” ispričala je novinarka, “ali nismo smjeli reći ni mjesto, ni vrijeme, jer bi tada granatiranja počela. Morali smo umiriti javnost, a istovremeno zaštititi konvoj s djecom.” To je bila njihova borba: balansiranje između istine i sigurnosti, između informiranja i zaštite života.
Događaj u Bjelovaru bio je duboko protkan i lokalnom boli. Spomen na tragediju na Barutani, gdje je život izgubilo 11 mladih bjelovarskih branitelja, bio je sveprisutan. U jednom od najemotivnijih trenutaka, Dubravka Vukoja, novinarka koja je nekoć izvještavala o takvim tragedijama, uzela je mikrofon i pročitala vlastitu pjesmu posvećenu njima, “Buket od 11 bjelovarskih crvenih ruža”. “Buket od 11 bjelovarskih crvenih ruža plovi na oblacima ponosa i slave. Nose ga vjetrovi iznad parkova tuge, iznad kuća crnih fasada…” U toj tišini, njezin glas više nije bio samo oružje istine, već i čuvar sjećanja.
Priznanje koje dolazi na vrijeme
Gradonačelnik Bjelovara, Dario Hrebak, u svom je govoru naglasio povijesnu važnost ovog filma. “Puno je godina prošlo. Nažalost, tek sad počinjemo snimati filmove,” rekao je i dodao ključnu misao: “Važno je da ova generacija ispriča što više priča, jer će za 20 ili 30 godina neki mladi povjesničari na temelju njih donositi zaključke. Ako nećemo imati ovih priča, zaključivat će možda na temelju pogrešnih činjenica.” Njegove riječi nisu bile protokol, bile su priznanje da su ove žene ne samo branile Hrvatsku, već i pisale njezinu istinitu povijest.
Sam film nastao je iz inata zaboravu. Projekt je započela Dubravka Vukoja, prijavivši ga na natječaj, a njegovu vrijednost prepoznali su B-produkcija i Hrvatska radiotelevizija, koja je stala iza filma.
Brojke koje bole, ali i ponosno svjedoče
U Domovinskom ratu sudjelovalo je više od 20.000 žena. One nisu bile samo u pozadini – bile su braniteljice, medicinske sestre, logističarke, volonterke i novinarke. Više od 400 njih je poginulo. Ali to nisu samo brojke. To su lica. To su majke koje su, umjesto kolijevki, nosile torbe prve pomoći. To su kćeri koje su ostavile fakultete da bi stale uz Domovinu. To su žene koje su znale da se istina mora čuti – makar pod cijenu života. Kad kažemo 20.000, mislimo na 20.000 suza, 20.000 priča, 20.000 dokaza da je hrvatska sloboda obranjena i ženskim srcem.
Film koji trebaju gledati djeca
Ovaj film nije tek povijesni zapis; on je zavjet i lekcija za svaku generaciju rođenu u slobodi. U današnjem svijetu digitalne buke, gdje se informacije dijele bez provjere i zaboravljaju u trenu, važno je da mladi naraštaji shvate kako je nekada istina imala cijenu koja se plaćala vlastitim tijelom. Kako je to jedna od novinarki posvjedočila: “Dogodilo se da nisam ti jedan dan imala potrebe niti jesti, niti piti, samo da vijest ode u svijet.” Taj jedan dan gladi i žeđi za istinu snažnija je lekcija od bilo kojeg udžbenika.
Često se kaže da je povijest majka znanja, no to znanje ostaje beživotno ako se ne razumije ljudska odluka koja stoji iza njega. Ovaj film pruža upravo to – uvid u trenutak kada se donosila odluka, vođena jednostavnom, a opet monumentalnom mišlju: “Nisam znala nositi oružje, i smatrala sam da na taj način… mogu doprinijeti.” Snaga filma leži u tome što gledatelja ne podučava, već ga primorava da osjeti. Zato je reakcija publike bila tišina – ne prazna, već ispunjena spoznajom. U toj tišini, u kojoj se rađa poštovanje, leži najvažnija lekcija za svako dijete koje pogleda ovaj film.
Zavjet budućnosti
Moj glas, moje oružje nije film samo za veterane. To je film koji treba postati dio obrazovanja. Ratne novinarke pokazale su da hrabrost ima mnogo oblika. One nisu pucale, ali su branile. Njihov glas bio je jednako vrijedan kao i svaki metak. Njihova istina bila je oružje protiv laži. Njihova priča ostaje zavjet budućim generacijama: da sloboda ima svoje lice, svoje ime i svoje žensko srce.
Danas, kada slušamo njihove riječi i gledamo njihove oči, možemo reći samo jedno: hvala vam, lavice Hrvatske, hvala vam što ste glasom branile istinu i Domovinu.
👉 “Istog dana kada je otkrivena spomen ploča pripadnicima SJP Omege, Bjelovar je dobio još jedan podsjetnik na snagu istine – dokumentarni film Moj glas, moje oružje.”
