U Bjelovaru svečano otvoren Spomen-muzej “Barutana”, Hram Ponosa i Tuge
Bjelovar, Hrvatska – Zrak je danas nad Bjelovarom bio težak od tišine. Nije to bila obična tišina, već ona gusta, ispunjena sjećanjima, koja se uvuče u kosti i stegne grlo. Na Spomen-području Barutana okupio se grad – ne samo lica s pozornice, već ona tiha, važna lica urezana u povijest; majke čiji pogledi i danas traže sinove, suborci čija ramena i dalje nose teret prošlosti, i djeca koja su odrasla na pričama o herojstvu. Danas se nije otvarala zgrada. Otvarala se duša grada.
Duša grada na mjestu sjećanja
Tu misao, taj tihi zavjet Bjelovara, uobličio je Igor Crnomarić, predsjednik Gradskog odbora za hrvatske branitelje. Njegove riječi nisu bile samo govor; bile su eho koji je dopirao iz svake ulice. “Gotovo da nije bilo kuće u Bjelovaru koja nije dala barem jednog branitelja,” rekao je, a muk koji je uslijedio bio je glasniji od bilo kakvog pljeska.
A onda se ta tišina preselila unutra, unutar zidova novog Spomen-muzeja. Tamo, pod prigušenim svjetlima, povijest prestaje biti brojka i postaje pogled. Stotine crno-bijelih fotografija gledaju vas, zamrznute u vremenu, pune prkosa, nade i mladosti.
Kad povijest dobije lice
Upravo je tu, u tom hramu sjećanja, naš novinarski zadatak postao osobna priča. Za nas, Marinu i Dalibora, sve je stalo pred jednom slikom 55. samostalnog bataljuna. Na njoj, lice Daliborovog oca. Mladić u uniformi, živ i zdrav danas, ali uhvaćen u trenutku kada je budućnost bila neizvjesna, a domovina jedina svetinja. Suze koje su potekle nisu bile od tuge, već od siline ponosa koji preplavi dušu kad shvatite cijenu slobode.
To je, objasnio je kustos Sandro Toth, i bila bit svega. Stvoriti mjesto gdje će se “povijesne činjenice povezati s osobnim pričama i žrtvama, kako bi svi mogli osjetiti veličinu stradanja.”
Odjek koji se i danas čuje
Taj osjećaj prelio se i izvan granica grada. Dinko Tandara, koji je u ime Ministarstva hrvatskih branitelja obišao cijelu zemlju, bio je vidno dirnut. Njegovo priznanje da Bjelovar sada ima “jeden od najljepših prostora ovakve vrste u Hrvatskoj” bilo je potvrda da ova lokalna, duboko intimna priča, ima nacionalnu, univerzalnu snagu.
O strašnoj snazi događaja posvjedočio je i Branko Hrg, državni tajnik u Ministarstvu obrane, prisjećajući se eksplozije na Barutani. “Eksploziju sam osobno čuo iz Križevaca, gdje živim – toliko je bila snažna. To dovoljno govori o strašnosti događaja, ali i važnosti očuvanja sjećanja na one koji su ovdje, i diljem Hrvatske, dali život za slobodu.”
Zavjet za budućnost
Kako je ceremonija odmicala, emocije su postajale sve jače. Vidjele su se posvuda. U čvrstom stisku ruke dvojice suboraca. U pogledu majke uprtom u jednu točku na zidu. Čak ni gradonačelnik Dario Hrebak, dok je otvarao muzej, nije mogao sakriti drhtaj u glasu dok je govorio o onom što je najvažnije: “Razmišljao sam koliko smo novca uložili, ali to je u konačnici najmanje važno. Osjećam ponos što smo na ovaj način barem djelomično iskazali zahvalnost obiteljima poginulih i samim braniteljima. Sada imamo mjesto gdje im se možemo pokloniti – dostojanstveno, s poštovanjem i zahvalnošću.”
Tog dana na Barutani, suze nisu bile slabost. Bile su čin sjećanja. I dok je službeni dio završavao, ostala je ona najvažnija poruka koja je odjekivala cijeli dan, oporuka i zavjet za budućnost: “Cilj je da jednostavno nikada više u budućnosti nijedno dijete ne mora uzeti pušku u ruke. Da uče domovinu da uvijek na najmirniji način, razgovorom, inteligencijom rješavaju probleme. Jer kad se problemi rješavaju pucanjem, onda dolaze teške tragedije.”
Muzej na Barutani zato nije grobnica prošlosti, već učionica budućnosti. Mjesto gdje su heroji dobili svoj mir, a njihova djeca zalog za mir.
Hvala svim hrvatskim braniteljima i hvala svima koji su stvorili ovaj prekrasni muzej, hram sjećanja koji osigurava da priča o hrabrosti, ispričana kroz suze ponosa, uistinu postaje vječna.
