Jesen našeg djetinjstva
Sjećate li se one prave, istinske jeseni? One koja nije živjela u memoriji telefona, nego u srcu i duši. U vremenu prije interneta i društvenih mreža, postojala je jedna drugačija stvarnost, jesen ispunjena doživljajima koje je danas gotovo nemoguće ponoviti. Ovo nije samo tekst, ovo je putovanje u arhivu našeg zajedničkog sjećanja, u pet najljepših jesenskih trenutaka koji su definirali djetinjstvo i koje današnje generacije, nažalost, vjerojatno nikada neće u potpunosti razumjeti.
Vrući kesteni, dim i osjećaj vječnosti
Subotnja je večer, jedna od onih prvih, istinski hladnih u listopadu. Upravo ste izašli iz bjelovarskog kina, još uvijek puni dojmova. No, čarolija filma brzo nestaje dok Vas oštar jesenski zrak štipa za obraze, a roditelji Vas čvrsto drže za ruke. I onda ga osjetite. Ne vidite ga, prvo ga osjetite. Gusti, slatkasti, opojni miris dima i pečenih kestena koji se širi Korzom. To je bio znak. Pogledali biste u oca, bez riječi, a on bi se samo nasmiješio jer je to bio nepisani zakon – nakon kina, idu se jesti kesteni. Sjećate li se onog osjećaja dok čekate? Gledate u žar, u čovjeka crnih ruku koji vješto reže i peče te male, sjajne plodove. Onaj papirnati škarnicl, previše vruć za držanje, grijao je Vaše dlanove i dušu. To nije bio samo kesten. To je bio trenutak čiste, nepomućene sreće. Trenutak u kojem je cijeli Vaš svemir bio tu, na tom hladnom trgu, između majčinog i očevog kaputa. To je bio osjećaj da ste voljeni i sigurni. I dok danas možete kupiti kilogram kestena i ispeći ih kod kuće, nikada više ne možete kupiti taj trenutak: osjećaj da Vas za ruku vode Vaši heroji, a u džepu nosite najveće blago na svijetu.
Šapat prve vatre, miris koji je značio dom
Sjećate li se te oštrine u zraku? Onog prvog, pravog jesenskog dana kada bi Vam hladnoća prošla kroz odjeću i natjerala Vas da potrčite kući. A onda, na pola puta, zaustavio bi Vas taj miris. Miris prvog dima iz dimnjaka. To nije bila najava borbe. Bio je to tihi šapat, pozivnica. Melankolična, ali slatka pjesma koja je najavljivala kraj ljetne vreve i početak mirnijeg, toplijeg doba – doba jeseni.
Taj miris suhih cjepanica koje se predaju vatri bio je miris ljudske topline. Miris priča koje će se pričati uz peć, miris okupljanja i sigurnosti. Nije to bio dimni signal za uzbunu, nego poruka cijeloj ulici koja je govorila: “Sve je u redu. Unutra smo, na toplom. Počinje ono najljepše doba.” To je bio miris doma kao utočišta, kao najsigurnije luke na svijetu.
Zaboravljeni svemir komušanja kukuruza
Ovo je doživljaj koji današnje generacije neće razumjeti, ne zato što ne žele, nego zato što više ne postoji. Ulazak u štagalj ili dvorište u kojem Vas dočeka brdo kukuruza i desetak nasmijanih, ali vrijednih lica. Zrak je bio gust od slatke prašine suhe komušine, a jedini zvuk bio je zajedničko, ritmično šuštanje i smijeh koji je odjekivao. To je bio Facebook prije Facebooka. Mjesto gdje su se dijelile seoske vijesti, prepričavali vicevi i rađale simpatije. To je bila slika zajedništva u njegovom najčišćem obliku – brutalno iskren rad koji se nije osjećao kao teret, jer se radio zajedno, rame uz rame, djedovi, sinovi i unuci. To je bio miris i zvuk svijeta koji je znao da je snaga u okupljenim rukama, a ne u broju pratitelja.
Svetkovina rada i obitelji (Kolinje)
Ostavimo po strani sve detalje. Prisjetimo se samo osjećaja. Buđenje u mrklom mraku, dok vani sve još spava. Dvorište osvijetljeno jednom žaruljom, puno pare od daha i vruće vode. U centru svega, Vaš djed. Miran, strog, apsolutni autoritet čija je riječ bila zakon. Vi ste tu samo da pomažete, da dodajete, da gledate i upijate. A iz kuhinje se širi miris juhe i začina, tamo je baka, zapovjednica logistike, srce cijele operacije. Taj dan niste gledali samo pripremu hrane. Gledali ste svoje heroje, djeda i baku, u njihovom elementu. Gledali ste tradiciju, red i snagu. To je bio dan kada ste najjasnije mogli vidjeti kako jedna obitelj funkcionira kao savršeno uigran tim. I to sjećanje, sjećanje na njihovu snagu, na njihovu ljubav utkanu u svaki komad mesa spremljenog za zimu, to je osjećaj koji se pamti zauvijek.
Bitka umova za kuhinjskim stolom
Kad bi se vani smračilo, a vatra pucketala u peći, počinjala je večernja zabava. Nije bilo ni Netflixa ni TikToka. Postojao je samo jedan papir, olovka i ultimativni test znanja: “Država, grad, selo”. Sjećate li se te napetosti? Onog grčevitog razmišljanja dok tražite rijeku na slovo “Nj”? Onih slatkih svađa oko toga priznaje li se “Njujork” pod državu ili ne? Nije bilo Googlea. Nije bilo Wikipedije. Postojala je samo Vaša glava, Vaše znanje skupljeno iz knjiga i života, i želja da pobijedite brata ili sestru. To nije bila samo igra. To je bilo vježbanje mozga, natjecanje u znanju i smijeh koji je odjekivao kućom do kasno u noć.
Gledajući unatrag, ti trenuci se čine kao scene iz nekog drugog, sporijeg i možda poštenijeg filma. Lako je reći da današnje generacije to nemaju. Ali budimo iskreni, nisu oni krivi. Svijet se danas razvija takvom brzinom da im netko kao da krade djetinjstvo, gurajući im tehnologiju u ruke od najranijih dana. No, kad malo bolje pogledate, vidjet ćete i njih. Vidjet ćete kako i oni, u ovom novom svijetu, pokušavaju pronaći svoju čaroliju, stvoriti svoje rituale i svoje priče. Možda drugačije od naših, ali jednako vrijedne. Jer na kraju dana, svaka generacija ima samo jedan zadatak – pronaći toplinu, zajedništvo i ljubav.
