Više od tri desetljeća nakon jedne od najtragičnijih bitaka Domovinskog rata, Bjelovar najavljuje snimanje filma “Pamtimo vas – Kusonje 1991.” Cilj nije samo povijesna rekonstrukcija, već dati lice herojima i zabilježiti bol obitelji koja nije nestala.
Bjelovar, 23. rujna 2025. – Prošle su 34 godine, ali u dvorani za tiskovne konferencije Grada Bjelovara, vrijeme je stalo. Emocije su bile gotovo opipljive; u glasu govornika osjetio se ponos, ali i duboka, sirova bol koja desetljećima ne jenjava. Povod je bio najava snimanja dokumentarnog filma “Pamtimo vas – Kusonje 1991.”, projekta koji obećava biti puno više od standardne filmske priče.
Ovo neće biti samo priča o bitci. Bit će to priča o ljudima. I što je najpotresnije od svega, bit će to priča u kojoj će sinovi, danas odrasli ljudi, na filmskom platnu glumiti vlastite očeve koje nikada nisu stigli upoznati.
Film, čiji se završetak planira na 35. obljetnicu tragedije 2026. godine, potpisuju autori Marin Sabolović i Borna Marinić, uz produkciju Tibora Javureka. Projekt je već osigurao početna sredstva od Ministarstva hrvatskih branitelja, a gradonačelnik Bjelovara, Dario Hrebak, jasno je dao do znanja da će Grad stati iza filma.
“Mislim da su ti dečki to zaslužili,” izjavio je Hrebak, otvarajući konferenciju. “Uloga Bjelovara u Domovinskom ratu bila je nemjerljiva u odnosu na ono što hrvatska javnost uopće o tome zna… Doprinos Bjelovarčana bio je ogroman, a Kusonje su bile emotivan šok, ali i dodatan motiv da se cijela Hrvatska obrani.”
Više od povijesti – Tko su bili ti dečki?
Autorski tim, povjesničari Marinić (autor popularnog podcasta „Gdje si bio ’91?“) i Sabolović (povijesni istraživač), naglasili su da njihov cilj nije “puka povijesna rekonstrukcija”. Borna Marinić objasnio je kako se u projekt uključio nakon slučajnog susreta sa sinom jednog od poginulih heroja, Petrom Grubešom.
“Koliko smo dobili odgovora,” rekao je Marinić, “toliko se još upitnika barem pojavilo.”
Naglasio je da priča o Kusonjama nije bila planirana vojna akcija, već očajnički pokušaj da se u improviziranom vozilu dođe do oružja. “To govori o cijelom kontekstu… gdje je zaista hrvatski narod doslovno goloruk bio napadnut.”
Ključnu razliku ovog filma objasnio je Marin Sabolović: “Cilj nam je pružiti uvid u to tko su bili dečki koji su ovim oklopnim vozilom otišli u tu akciju, a ne samo što se konkretno događalo. Ako damo karakter osobama koje su poginule, mislim da će upravo taj segment biti ono što će ovaj film izdvajati.”
Tada je Sabolović otkrio detalj koji ledi krv u žilama i daje filmu nevjerojatnu emocionalnu težinu.
“Ono na što sam zaista ponosan,” rekao je, “a to je da su sinovi poginulih branitelja pristali biti djelom statista u tom filmu i na neki će način, koliko god to sada možda strašno zvuči, glumiti svoje vlastite očeve. To će nam dati jednu snažnu emociju.”
“Još uvijek su te rane svježe”
Bol obitelji i suboraca središnji je motiv filma. Ivan Dukić, predsjednik Udruge obitelji poginulih, govorio je o 34-godišnjoj borbi za istinu, frustriran pričama koje su se godinama plele.
“Naslušao sam se svega,” rekao je Dukić. “Svaki drugi ratnik, borac… bio je na izvlačenju. Biće nam drago nama kao obiteljima da se jednom napokon rasvijetli istina o tome tko su stvarni ljudi koji su bili s njima… Svi vi koji ste bili tamo po priči, pa pojeli bi te četnike, ne pobili,” gorko je komentirao. “Toliko mi je drago… da se stvarni heroji istaknu i da budu uvjekovječeni.”
Vidno potresen, Dukić je priznao da ga sjećanja i danas slamaju. “Vrati nas to sve nazad. Ježim se sad kad se osjetim tih događanja… od same ekshumacije, od tih šest mjeseci agonije koja je trajala od pogibije pa do iskopa. To su teški događaji koje ne dao Bog nikom proživjeti.”
Ostavština za generacije koje “ne znaju ništa”
Svi govornici složili su se da film dolazi u zadnji čas, kao dug generacijama koje dolaze. “Ovo što danas uče u školama, to je ravno, ravno nuli. Ne znaju ništa o tome,” bio je oštar Dukić, dodajući da o partizanskim bitkama “svojih filmova nemamo.”
Borna Marinić izrazio je nadu da će film, zahvaljujući modernoj produkciji i igranim scenama, biti “inspiracija i putokaz” mladima koji danas žive u miru. “Usudim se reći, ako ga napravimo kako mislimo, čak će ući u taj školski kurikulum.”
Na kraju, riječ je dobio i član obitelji, Hrvoje Grubeša, čija je izjava sažela cijeli smisao projekta. “Nakon 34 godine kako sam i sazrio… iznimno mi je drago što će se to snimiti,” rekao je tiho. “Taj sami cilj naše udruge… da se to ne zaboravi.”
